OBMANJIVANJE UZ POMOĆ EKSPERATA: Medijska “nacifikacija” srpskog naroda (4)

Budući da je bila reč o kratkim, jezgrovitim tekstovima koji su najpre plenili pažnju čitalaca, a naslovi su srž teksta koji, zapravo, najavljuju i, na određeni način, reklamiraju. Površni čitalac često nikada, u listanju novina, i ne ode dalje od naslova.

Oni ga (dez)informišu i urezuju se u (pod)svest. Čitava "antologija" novinskih naslova mogla bi se sabrati u posebnu knjigu kada je reč o porukama o Srbima, upućenim internacionalnoj javnosti, a ovde navodimo karakteristične:

- "Suđenje srpskom borcu za brutalnost" ("Njujork tajms", 27. 11. 1992);

- "Pomozite očajnom narodu Bosne - sada!" ("Indipendent", 8. 12. 1993);

- "Srbi se hrabro smeše dok mine probijaju krov" ("Indipendent", 2. 12. 1993);

- "Avioni NATO moraju zaštititi muslimansko-hrvatsku federaciju" ("Njujork tajms", 3. 3. 1994);

- "Kazniti Miloševića" ("Mond", 8. 4. 1994);

- "Srpski pravoslavni džihad" ("Turske dnevne vesti", 20. 4. 1994);

- "CIA optužuje Srbe za najgori teror" ("Gardijan", 10. 3. 1995);

- "Čovek koji je želeo rat u Bosni: Ratko Mladić, portret jednog varvarina" ("Obzervater", 27. 7. - 2. 8. 1995);

- "Nacistička pesnica i dalje snažno deluje u Srbiji" ("Toronto star", 12. 12. 1996).

MANIPULACIJA TV slikom veoma je često primenjivana u moderno doba - od druge polovine 20. veka do danas. Karakteristični primeri te vrste manipulacije, kada se ona odnosi na srpski narod, bili su:

a) masakr u redu za hleb u ulici Vase Miskina, maja 1992;

b) storija iz Trnopolja, 1992;

b) reportaža iz Kiseljaka, 1993;

v) masakr na sarajevskoj pijaci Markale 1994.

Manipulacija fotografijom dugo je smatrana ekskluzivnim proizvodom totalitarnih režima sa istočne strane "gvozdene zavese". No, kada je u pitanju srpski narod, vodeći mediji Zapada su tu praksu usavršili do neslućenih razmera, čak i plaćanjem pojedinih "aktera" zarad "bolje priče".

STVARANjE filmskih arhetipa staro je koliko i sam film. Plasman odgovarajućih filmova koji konotiraju određene političke poruke putem bioskopa, televizije i, u novije vreme, video-kaseta, odnosno di-vi-dija i preko interneta, usmeren je, pre svega, na emocionalnu stranu recipijenata. Pritom, najvažniju ulogu igra proces identifikacije sa "junacima", "žrtvama", "herojima" itd.

Citiranje "eksperata" veoma je rasprostranjena tehnika psihološkog pritiska koja ima veoma jednostavno "utemeljenje": ukoliko svi ti "učeni ljudi" imaju dati stav prema određenom događaju, pojavi ili ličnosti(ma), to "mora da je tako", odnosno "mora da je istina".

ŠTA preostaje "malom", "običnom čoveku" nego da prihvati "tumačenje" onih kojima stvarna, ili od medija dodeljena titula "eksperta" daje "pravo na javnu reč". Tu se prvenstveno deluje na razum recepijenata, iako je stvarni cilj da politička i svaka druga javnost prihvati određene teze koje mogu biti hiljadama milja daleko od razuma.

Skretanje pažnje na druge teme često se poistovećuje sa tzv. spinovanjem, iako spin ima i druge uloge. Vodeći svetski mediji svojom "agendom" nameću da se u orbiti svetske pažnje održavaju one teme koje su u skladu sa interesima određenih moćnih političkih i ekonomskih krugova. Istovremeno, iz fokusa javnosti se brišu one teme koje bi bile nepovoljne po te krugove.

KADA je u pitanju srpski narod, pažnja se skretala sa tri osnovne "teme":

a) hronologija događaja na prostoru nekadašnje SFRJ uvek se usmeravala na početak devedesetih godina prošlog veka, kako bi se prenebregli osnovni uzroci razbijanja Jugoslavije;

b) neprestano je zamagljivana, ili potpuno "brisana", činjenica da delovi srpskog naroda vekovima žive, ili su živeli, na prostoru nekadašnjih republika SFRJ: Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Makedonije i pokrajine Kosovo i Metohija;

v) ratni sukob Hrvata i Muslimana na prostoru Hercegovine, a pogotovo Mostara, bio je daleko razorniji od sukoba koji su vođeni između Srba i Muslimana, odnosno Srba i Hrvata, no ta činjenica se prenebregavala u korist buduće muslimansko-hrvatske federacije i "zajedničke borbe Muslimana i Hrvata protiv nacistički nastrojenih Srba".

NAMERNA indiskrecija se koristi u cilju pripreme odgovarajuće političke javnosti i njenog javnog mnjenja za nameravane političke poteze, kako bi se, tim "probnim balonima", pratile i analizovale reakcije kako javnosti, tako i najširih narodnih masa, u svojoj zemlji, ali i na internacionalnom nivou. Pored toga, čest je slučaj širenja tzv. poverljivih informacija koje su, navodno, "procurile" iz odgovarajućih tajnih službi, vojne ili policijske prirode. Navedeni "izvori" daju "dodatni legitimitet" tim (dez)informacijama.

Tehnike psihološkog pritiska se, zapravo, i zasnivaju na činjenici da je pojavom medija, pogotovo elektronskih, stvarnost "oposredovana", da nema suštinskog dodira sa realnošću, već sa realnošću koju mediji "dekomponuju i reorganizuju".

Francuski filozof Žan Bodrijar u svojim razmatranjima često govori o simulaciji i virtuelnom: "Na TV mi nikada nemamo posla sa realnošću u smislu pravog, konkretnog kontakta. Taj medij čini stvarnost virtuelnom, tj. prevodi je u letimične i zanimljive elektronske slike koje izmiču stvarnosti.

VIRTUELNOST nije ovladala samo medijima, ona je napala i stvarnost. Rat se vodi elektronski. Neprijatelj na suprotnoj strani, personifikovan, više ne postoji. Ratno polje se prikazuje sa učesnicima samo na displejima njihovih radara i ciljnih uređaja. I sami ratni događaji su otišli u neizvesno! ... Slike se same cenzurišu. I kada se ne bi uskraćivale informacije, iz snimaka terena nama ne bi bilo moguće da razvijemo predstavu o tome šta se stvarno zbiva."

Ali, i sam Bodrijar podleže "medijskoj virtuelnosti" i konstatuje da je nečinjenje, u smislu "puštanja Srba da rade svoj posao" neka vrsta "saučesništva Zapada i Evrope" sa Srbima koji su, nažalost, označeni "kao zločesti, ali ne i kao neprijatelji": "U Bosni mi se borimo protiv Srba (ne preterano) u ime multikulturalne Evrope, ali ono što je žrtvovano tom prilikom je upravo druga kultura, ona koja se po vrednosti suprotstavlja jednom indiferentnom svetskom poretku, bez vrednosti. I to baš mi činimo sa Srbima."

SUTRA: Dobri i loši momci na delu