UVERTIRA I PRIPREME ZA "DERVIŠA": Kao da je ranije knjige pisao s izvesnom dozom straha od potpunog otvaranja

Svuda je Darka predstavljena kao skromna, vredna i Meši veoma privržena žena, bez čije podrške možda ne bi nastao tako značajan književni opus; jedini izuzetak je onaj koji se nahodi u dnevničkim zapisima Rodoljuba Čolakovića (2008). Ispod datuma "22. juni 1971" Čolaković se žali kako za vreme ručka sa bračnim parom Selimović, na Stojčevcu, u Sarajevu, nije mogao otvoreno da razgovara o Mešinim "vezama s Gedžom" (D. Ćosić) pošto je "s njim došla i neizbežna Darka, koja ga prati kao senka". U nastavku Čolaković neviteški opisuje Darku kao "neopisivo brbljivu babu".

Selimovićeve odgovore zapisivao sam rukom. Pisac je bio opušten i strpljiv, ponavljajući po koju reč ako je primetio da s naporom pratim njegove vijugave rečenice i praveći pauze bez kojih bih teško uspeo da zabeležim sve što je kazao. (Tada sam shvatio da se kod intervjua reči sagovornika beleže drukčije nego predavanja profesora na času.) Na neka pitanja ćutao je, činilo mi se, i po pet minuta, pre nego što bi odgovorio.
DARKA je moje slatke muke pratila s razumevanjem i, čak, s majčinskom naklonošću. Kad sam, po završetku razgovora, ponudio da intervju pošaljem u Sarajevo na autorizaciju, podržala je Mešu u stavu da to nije neophodno, i da imaju puno poverenje u studenta književnosti.

Intervju je objavljen u listu "Rad" 17. aprila 1969. godine. Kad je, 1970, povodom šezdesete godišnjice Selimovićevog rođenja, sarajevska "Svjetlost" objavila izabrana dela slavom već ovenčanog pisca, jedan tom, pod naslovom "Pisci, mišljenja, razgovori", sadržao je i šest intervjua, izdvojenih iz više desetina razgovora s novinarima (urednik: Risto Trifković). Među njima je i moj razgovor s Mešom u restoranu hotela "Slavija", pod izmenjenim naslovom "Relativnost ljudskog mišljenja". Prvobitni naslov bio je
"Čitalac je divan i strašan". Taj intervju prenet je i u kasnija izdanja izabranih i sabranih dela Meše Selimovća, pa i u BIGZ-ovo izdanje iz 1983. godine (urednici Vidoslav Stevanović i Rajko P. Nogo).

EVO kako je tekao razgovor iz 1969. godine:

"Kad čitalac naiđe u novinama na Vaše ime, odmah pomisli na roman "Derviš i smrt", na tu priču o svetu koji je bio i biva. Ostale knjige malo ko spominje, kao da pre Derviša uopšte niste bili pisac. Kako kao autor, kao tvorac pozamašnog opusa, gledate na ovaj paradoks?

- Sve što sam napisao prije "Derviša" jest priprema, uvod, uvertira - kako hoćete. Kao da sam ranije knjige pisao s izvjesnom dozom straha od potpunog otvaranja, od bujne emocije, od kompletne iskrenosti. Nisam smio da se izrazim punom snagom, na sav glas. Bojao sam se eksplozije svog temperamenta. Imao sam punu svijest o intenzitetu svog temperamenta, a kritičari su to često previđali, pišući o mojoj navodnoj racionalnosti, o nedovoljnoj emocionalnosti, čak i o nedostatku temperamenta... Znao sam da će doći, poslije toliko ispisanih stranica, pravi roman, eto, "Derviš i smrt". Jer, on je bio uslovljen mojim životom, jednom sasvim privatnom ličnom tragedijom. Posle decenija taj slučaj je izgubio dimenzije i vrelinu lične tragedije i preobrazio se u razmišljanje o sudbini čovjeka na planeti. Osim kao pisac, i kao čovjek sam osjećao taj emocionalni i moralni dug. Pogrešno je misliti da je "Derviš" napisan iz revolta; ne, on je nastao iz osjećanja duga i dužnosti. Bio sam nezadovoljan, pretjerano samokritičan prema svemu što sam napisao prije "Derviša". Kritika je takođe pisala negativno, i bez dublje analize. Pa i prve recenzije "Derviša" takođe su bile negativne; među njima je i ona iz pera Vuka Krnjevića, u "Borbi", krajem 1966, gdje me autor diskredituje upoređujući me sa samim sobom, i gdje se navodi da je tema mog romana - istraživanje korijena muslimanstva?! Jedan splitski kritičar prigovorio mi je zbog "psihološki jednostranog portretiranja i nijansiranja derviša Ahmeta Nurudina", a u organu Islamske vjerske zajednice napadnut sam kao neko ko grubo falsifikuje Kuran. Meni se, takođe, ne dopada jedna druga stvar. To je, mogu reći, nesporazum: neki kritičari me identifikuju s mojim junacima, s dervišom najčešće. Misli junaka romana uzimaju kao moje. Ne bi trebalo da bude tako. Ja svojim ličnostima dopuštam slobodu govora, i nisam njihov portparol. Na kraju, tu se javlja više likova, a svaki misli i radi različito. Šta je moje po toj logici?... Sve!

- "RADNjA romana 'Derviš i smrt' precizno je locirana u ambijent staroga Sarajeva. Međutim, njemu se pripisuju mnogi elementi opštosti, jer ste Vašim romansijerskim postupkom istraživali trajnost nekih univerzalnih oblika egzistencije čoveka kao biološkog i društvenog bića. Čime se još može objasniti činjenica da je 'Derviš', više nego ijedno delo u našoj književnosti, poslužio kao inspiracija umetnicima različitih preokupacija?"

- Umjetnik koji varira moje teme u drugom mediju ne prenosi građu mehanički. On pravi novo djelo, kreira. Jovanu Putniku, koji je za zeničko pozorište pravio dramatizaciju "Derviša", ovaj roman je posluži kao libreto prema kojem je on napravio briljantnu scensku viziju. Putnik je u prvoj dramatizaciji ličnosti obukao u stilizovane, imaginarne kostime, a u drugoj - u potpuno nove, savremene. Meni se dopalo i jedno i drugo. Putnik je pronašao formu koja mu najbolje odgovara; pri tome nije iznevjerio osnovni duh djela, a faktografija nije važna. Iznenadio sam se kad sam vidio 30 skulptura koje je mlada francuska kiparica Brižit Terzijef napravila po motivima romana. To je njena vizija. Jedna pjesnikinja iz Zagreba napisala je čitav ciklu pjesama ("Krugovi"), opet, na temu Derviša. Neki slikari su uradili po nekoliko dobrih ostvarenja inspirisani Dervišom (Likar, Ljubović, Ž. Marjanović). Kompozitor Komadina je komponovao muziku...