FELJTON - KNJAZ NIKOLA JE PAMTIO UBISTVO STRICA DANILA: Knjaz Nikola je govorio - "Vi ste Boškovići rivci za smrt mog strica - platićete mi to

Naime, negdje početkom dvadesetog vijeka knjaz Nikola je na Cetinju primao one koji su dolazili da se žale zbog raznovrsnih nepravdi i nevolja, ili da traže pomoć u rešavanju raznih životnih pitanja. U šarolikoj masi koja se tiskala da pristupi gospodaru u nadi da će dobiti njegov blagoslov i milost, knjaz zapazi nekog stasitog i lijepog čovjeka:
Ajde ti amo! – pokaže knjaz prstom na njega.

- Pomaga  Bog, gospodaru! – ori se pijacom.

-  Šta bi?

- Doša' sam da te, gospodaru, zamolim da me primiš u podoficire – grmi ljudina kao da brdo govori.

- Knjaz odmjeri čovjeka znalačkim pogledom.

- Ti si Bošković?

- Jesam, gospodaru, Bogdan Vekov!

- No ne znam okle ti ono bješe majka?

- Od Kadića, gospodaru!

- Moga' bi ti bit i kapetan broda, ali se tim brodom neću voziti ni ja ni ti – oštro će knjaz i mahne rukom...

- 'Ajde, gotovo! – povuče perjanik Bogdana za rukav...

SVOJU vezu sa Kadićima platiće kasnije glavom i pop Puniša Pavićević, zet Todorov, koji je radio kao pisar kod tadašnjeg bjelopavlićkog komandanta Toka Šaranovića, a čiju je ženu knjaz Danilo obeščastio pod Ostrogom i za živa muža je preudao.

Glavom će, međutim, platiti i mnogi drugi Crnogorci i Brđani,ni krivi, ni dužni.

Tomo Oraovac, u svom već pominjanom spisu o Boškovićima,u prvom redu o Vojvodi Ristu detaljnije se bavio ubistvom knjaza Danila, a posebno onim što je prethodilo ovom događaju. On opisuje i skup pod Ostrogom, ali i kao savremenik crnogorskih kneževa Danila i Nikole istražuje da li je neko od Bjelopavlića, sem Todora Aleksina Kadića, bio umiješan u ovo ubistvo.

„Niko od Bjelopavlića“ -  zaključuje Oraovac, „nije znao ni imao učešća u ubistvu knjaza Danila, ali je na njih pala odgovornost za djelo Todora Kadića. U narodu se vjerovalo i javno govorilo da su ovo ubistvo organizovali bjelopavlićki glavari pod vođstvom Boškovića. Ja sam sve glasove istrajno i dugo provjeravao“ -  kaže Oraovac – „ i za svo to vrijeme nijesam naišao ni na jedan sumnjiv trag, koji bi davao pravo da se vjeruje u neku namjeru organizovanu protiv Knjaza, kojemu su svi ljudi priznavali patriotizam i visoki nacionalizam za srpsku stvar i zato su ga voljeli i trpjeli.“

MEĐUTIM, knjaza Nikolu niko nije mogao razuvjeriti da nije bilo zavjere. On je u to vjerovao i svu je odgovornost bacao na Boškoviće. Smatrao ih je ubicama knjaza Danila i nije se ustručavao u poslednje dane njegove sile i vlasti da to i javno kaže. Nekada je govorio „Vi Bjelopavlići ubiste moga strica knjaza Danila“, a ponekad bi rekao „Vi ste Boškovići krivci smrti moga strica - platićete mi to.“ I faktički, kako tvrdi Orahovac, knjaz Nikola je često nasrtao na pojedine Boškoviće, gledao je svakom prilikom da im napakosti, ili učini zlo. Oni su to znali pa su uvijek bili na oprezu.

Knjaževa mržnja naročito se ispoljavala prema Savu, sinu vojvode Rista, koga je nekoliko puta kažnjavao, konfinirao, lišavao čina i svakom mu prilikom zla činio i neprilike razne pravio. Savo je bio brat od rođene tetke knjaza Nikole, a pored toga bili su i pašenozi, jer su oba bili oženjeni kćerkama vojvode Petra Vukotića sa Čeva. Ipak, sve to nije moglo otkloniti knjaževu mržnju prema Savu kao sinu vojvode Rista.Ostalo je, takođe, zapisano da je Savo bio dugo poslanik u Crnogorskoj skupštini i knjaz je za to stalno prebacivao Bjelopavlićima.

I SAMOM Savu je to stalno gonjenje i šikaniranje bilo dojadilo pa je 1912. godine kao narodni poslanik zatražio pasoš za preseljenje u Srbiju. Knjaz ga odbije. Kako je bio kratkovid od rođenja, a u Crnoj Gori nije bilo ljekara za tu vrstu bolesti, on zatraži pasoš za Italiju, ili Austriju radi liječenja, jer ni sa naočarima nije mogao da čita.

Knjaz i taj zahtjev odbije. Iz straha da potpuno ne oslijepi Savo Ristov 19. avgusta 1912. godine izvršio samoubisto.

Svi Boškovići za Savovu i Blažovu smrt smatraju krivcem kralja Nikolu, što on u suštini i jeste.

Prilikom obnavljanja manastira Ždrebaonik, nakon sukoba sa Turcima u ratovima 1876 - 78. kralj Nikola je dao veći dio troška za obnovu i došao lično na svečano osvećenje ove značajne bogomolje za istoriju Bjelopavlića. U kojoj se čuvaju mošti drugog srpskog patrijarha, naslednika Svetrog Save – Svetog  Arsenija Sremca.Tu je opet prigovorio za ubisto strica Danila, a dobio je žestok odgovor od tadašnjeg komandanta bjelopavličke brigade Toka Šaranovića,glasovitog junaka i plemenskog prvaka:

»Gospodaru, da te više ne čujem o tome, jer srećnije puške za tebe nije pucalo u svu Crnu Goru od one Todorove!«.

Kažu da je nakon ovih riječi sio na kameni sjednik koji i danas stoji ispred Manastira, a podignut je njemu u čast, izgleda svjestan da nikad nije smio stupiti u otvoreni rat ni protiv Boškovića, ni protiv Bjelopavlića koji su dali nemjerljiv doprinos stvaranju i očuvanju Crne Gore.

INAČE, bratstveničkoj hronici Boškovića stoji da je u ovoj kući bilo ukupno jedanaest vojvoda, serdara, plemenskih kapetana,đenerala,divizijara i drugih značajnih činova,plemenskih i državničkih funkcija. Ona je imala nekad jednoga,nekad dva ili sva tri ova visokazvanja,čina ili jednovremeno po nekoliko njih. Isti je slučaj i sa sveštenicima. Starešinstvo je pripadalo najstarijemu po godinama i tako su Boškovići kroz nekoliko vjekova kao nosioci ovih zvanja  bili stalno starješine velikog i junačkog  plemena  Bjelopavlićkog.

Svakako, jedan od najuglednijih Boškovića bio je pop Risto, sin jedinac popa Lazara, koji se veoma mlad zapopio i stekao čin vojvode,a potom  i senatorski grb: pop Risto se oženio veoma mlad, već u četrnaestoj godini i to sa tri godine starijom Janom, ćerkom Stanka Stijepova Petrovića, sinovicom  vladike Petra Prvog.Vladarskoj kući sa Cetinja očigledno nije bilo ispod časti da se prijatelji sa Boškovićima koji su im ugledom bili dorasli, a bogatstvom bili i iznad njih.Pop Risto, koji se već u šesnaestoj godini istakao junaštvom, nije ni na koji način koristio i zloupotrebljavao to što mu je knjaz Danilo šura, što je za gospodara imao ženinog mlađeg brata.

RUSKI DVORJANI

O BOŠKOVIĆIMA i njihovom ugledu znao je i ruski carski dvor, a carica Katarina im je podarila čak i titulu ruskih plemića – dvorjana.Desilo se to, izgleda, kad je na čelu bratstva bio serdar Mijajlo Bošković. Savremenici ga opisuju kao "tihog junaka" koji se posebno istakao u bitkama na Martinićima i Krusima. "Ja sam ovu gramatu u originalu čitao u kući serdara Mata Boškovića“ – piše Tomo  Oraovac – "i u njoj je bilo napisano: ‘Najvećom  milošću carice sviju Rusa, poklanja  se kući Boškovića,za zasluge ukazate Rusiji i Slovenstvu, titula ruskih dvorjana i ovom se gramatom uvršćuju u red Ruskog dvorjanstva.’"

SUTRA: KUČI PLAĆAJU KRVAVI DANAK KNjAZU DANILU