FELJTON - PRVI SUKOB KADIĆA SA KUĆOM PETROVIĆA: Skidanja turskog topa sa spuške tvrđave izazvao je sukob kome će pripasti slava

Bilo je to početkom maja 1834. godine  i tada počinje prvi ozbiljniji sukob bratstva Kadića sa vladajućom kućom Petrovića,a izazvao ga je Vladika Rade svojim nepromišljenim odlukama.

Junački podvig skidanja turskog  topa sa spuške tvrđave  izazvao je kasnije sukob  oko toga čija je zasluga veća i kome da pripadne slava. Mićun Pavićević u devetoj knjizi „Crnogorci u pričama i angdotama“ opisuje detaljnije ovaj događaj .

„... Dva brata Kadića – Andrija i Marko Dragov  se popeše uz glavicu , na bedem tvrđave.Najveći top  nekako podignu sa kola i uz veliku tutnjavu , koja se čula na daleko , i probudila Turke,oburdaju ga  niz bedem, gdje ga dočekaše Vido i Mirčeta sa drugom četom junaka.Kadići se sa četom hajduka vratiše bez borbe...“

Vladika  Rade  svoje perjanike  i bjelopavlićke harambaše Vida Boškovića sa Orje Luke i Mirčetu Aleksina Pešića sa Frutka , koji  su dopremili top na Cetinje daruje  sa dvije ledenice, dvojici braće Kadića da po trideset talira u cvancikama, a ostalom dijelu junačke družine pošalje stotinu dukata. Takođe naredi da se na topu „Aberdaru“, koga su Turci dok je kod  njih bio na  utvrđenoj spuškoj glavici zvali  „šiba Cmiljanića“, ugraviraju stihovi :

„Junaštvo te Vida i Mirčete
I njihove glasovite čete ,
Sa tvrdoga Spuža ugrabiše
Crnoj Gori tebe donesoše.“

To je učinjeno 24. maja 1834. godine . Poslije toga Bjelopavlići sastave pjesmu  kako je Vladika darovao  Vidu i Mirčeti  po dvije ledenice, a Kadićima po dvije pletenice (cvancike je  tada narod zvao plete). Kadiće je ova pjesma silno vrijeđala, pa zaprijetiše svakom ko je bude uz gusle pjevao da će  im glavom platiti. Ne obazirući se na takvu prijetnju Mirčeta zapjeva tu pjesmu,a Kadići ga ubiju i ako im je bio ujak, iznosi u svojoj knjizi „Bjelopavlići u  priči i istoriji“ Zdravko V.  Gavrilović  (Danilovgrad, 2015. godine).

Pešići na ovo ubistvo odgovore osvetom i ubiju dvojicu Kadića. Tako ova gordost i samoljublje odniješe četiri nedužna života, navodi profesor Milutin  Veković sa Frutka i iznosi podatak da je za skidanje topa sa Spuža pored  Andrije Dragova Kadića bio najzaslužniji njegov predak Nikola Veković.

Mirčeta Aleksin Pešić, kako navodi u svom radu istoričar Pero Radonjić, je bio ljubimac vladike Rada. Zvao  ga je „kraguj moj“, pa je odmah po njegovom ubistvu došao na Frutak i zahtijevao da mu pop Maksim popiše zlikovce,što je ovaj i uradio.Na spisku je bilo 12 Fručana kojima je vojska vladičina zapalila i porušila kuće, a potom izvršila plenidbu i podjelu stoke,među kojom su bila i 73 vola.

Ubrzo potom braća Kadići budu uhvaćeni i zatvoreni u  zloglasnu Guvernaduricu, pećinu kazamat  u Cetinjskom manastiru i po nalogu vladike Rada mučki i  nečovječno ubijeni, i ako su za njegov ajtar  rizikovali živote i pokazali neviđeno herojstvo.

Po pričanjima starih Bjelopavlića knjaz Danilo po stupanju na prijesto vladike Rada,kad je  saznao za ovo sramotno ubistvo , vjerovatno da bi odobrovoljio Kadiće, jednog njihovog  biranog bratsvenika postavio je za kapetana , a drugog je uzeo za svoj dvor  kao kamalijera. Ovaj drugi je bio Todor Aleksin Kadić iz Bovana, koji će mu kasnije doći glave kad nadobudni vladar  nasrne na čast njegove sestre Vilajete  pod  Ostrogom na Trojičindan 1854.godine.

O hrabrosti i ratničkom učinku Kadića, posebno  u vrijeme vladavine Petrovića, međutim,  nalazimo tek  nekoliko podataka. Njegoš. u „Ogledalu srpskom“, a posebno u  pjesmi  „Udar na Vuka Mandušića“  (1713.  god.) pominje junaka Manojla Kadića ,od koga se mnogi junaštvu učiše. Kao veliki junak i pametar pominje se  kasnije Veljko Markov Kadić, koji je uživao veliki ugled ne samo u bratstvu već i u svom i susjednim plemenima  stare Crne  Gore.Na njihovim primjerima stasavali su mnogi mlađi Kadići,koji su se kao junaci dokazali u balkanskim, Prvom i drugom svjetskom ratu. U sastavu Gornjo-moračkog  bataljona jedan broj Kadića učestvuje u Mojkovačkoj bici, a na poprištima krvavih borbi za spas Srpske  vojske i obezbjeđenje njenog prolaza za Albaniju zauvijek ostaju Gligorije, Ljubomir i Milika  Kadići.

Može da se kaže  bez pretjerivanja da su Kadići gdje god da su se nalazili bili uvijek ogledalo svijetla obraza.To posebno potvrđuje i primjer braće  Branka i Vasa Kadića, koji su rođeni i živjeli u Vraki kod Skadra .U sukobu sa italijanskim fašistima  1942. godine pokazali su izuzetnu  hrabrost i junaštvo.  Sa albanskim partizanima likvidirali su veliki dio neprijateljske jedinice i  poginuli u  neravnopravnoj borbi. Proglašeni su za narodne heroje Albanije.Jedna ulica u Skadru i danas nosi njihoivo ime.

Sve za slobodu ,čast i obraz, a obraz nizašta,  bilo je  etičko geslo starih Kadića  na čijim se svijetlim primjerima podižu i stasavaju nove generacije mladih, koje s velikim pijetetom čuvaju uspomene  na svoje slavne pretke.

Knjaz, a kasnije kralj Crne Gore Nikola I Petrović u svojim književnim djelima neće pominjati Kadiće, iako je imao mnogo  razloga za to.Nad njima je izvršio pravi genocid i svim silama nastojao da ih potpuno zatre.Koliko je u tome išao daleko govori i podatak da ni djeci od  odiva Kadića nije za vladavine ovog neprestano gladnog apsolutiste  bilo sigurno  ostati u njegovoj državi.

A Kadići su  živjeli  u Bjelopavlićima vazda od svoga rada i  bili  su otmeni i naredni vazda .Svako od njih  je mogao odmah sa livade ili iz njive, iza rala, ili pluga – pravo u svatove! Zato i danas žive izreke iz stare Crne Gore:  Ovi se zori ka da je Bjelopavlić!

Ovaj je lijep kao da je od Kadića ,ili od njihove odive!“

Da  ove priče nijesu bez osnova potvrđuje, između ostalog, i jedan zapis  objavljen u  američkom časopisu „Nacionalna geografija“ novembra 1908.godine. U prvoj reportaži o srpskom  narodu Crne Gore se kaže da su “ oni među najvećim i najljepšim ljudima u Evropi, da je to srpsko ratničko pleme – ratnici koji su uvijek spremni da se podignu na oružje protiv  neprijatelja....“ Takvi su, zapravo,bili i preci današnjih Kadića Ljuba Nenadović je davno u svojim pismima sa Cetinja zapisao da je najljepši narod koji je gledao putujući po raznim krajevima vidio upravo  u Bjelopavlićima.(“Čudim se suncu kako je  moglo zaći kad ovakvu lepotu nigde ne može naći...“)

SMOTRA LEPOTE

Godinu dana prije nego li je američki časopis objavio prvu priču o Crnogorcima kao najzgodnijim i po visini najvišim ljudima u Evropi, iz Bjelopavlića će na smotru mladosti i ljepote u London , po nalogu knjaza Nikole otići  Milena Delibašić sa  vršnjakinjom Petrušom Ušćumlić iz Nikšića .Sa njima će otputovati i dvojica biranih  crnoigorskih mladića – Mašan Ćupić iz Nikšića i Kosto Milić iz Lješkopolja.Neki istraživači navode  da je Milena bila u srodstvu sa Kadićima, što nije nemoguće, i  ako je u to vrijeme još uvijek važila  sentencija vladajuće kuće Petrovića o izgonu Kadića iz Crne Gore „dok je svijeta i vijeka“.

SUTRA: KADIĆI NISU DRŽALI DO VLASTI SA CETINjA