FELJTON - BRUKA PRVOG SVETOVNOG CRNOGORSKOG VLADARA: Osveta Petrovića je bila stravična - Kadići su stavljeni van zakona

Od­mah po stupanju na dužnost počeo je njegov žestok obračun sa političkim neistomišljenicima: udar na Njegoševu braću, rođake i prijatelje, a potom i na plemena Pipe­re, Rovčane i Bjelopavliće, Uslijedila je zatim pohara Kuča, obračun sa Crmničanima i drugim crnogorskim ple­menima, a naročito njihovim uglednicima (Tomo, njegov stric, Stevan Perović – Cu­ca, Njegošev sestrić i dr.). Zeko Mali, taj „ćosavi kepeculjak Stanka krtolaša“ kako je zbog svoga fizčkog izgleda ( bio je visok manje od 160 cm) u narodu dobio ime, počeo je da se proslavlja zlom, umjesto dobrom. Kulminaciju pred­stavlja njegovo nedolično po­našanje na Trojičindanskom saboru pod Ostrogom 1854. godine kada je na silu oblju­bio Danicu (Vilajetu) Kadić, mladu popadiju (udata je bila za popa Punišu Pavićevića), a sestru Todora Kadića, koju je kasnije i preudao kod ži­va muža za brata svoje snahe. Zekovi perjanici, istog dana će obeščastiti i nekoliko bjelopavlićkih žena. To je dovelo do oružane pobune Bje­lopavlića koju je nadobudni vladar krvlju ugušio, a Bo­škoviće i popa Rista, svoga zeta, koji je bio na njenom če­lu žestoko kaznio otrovavši njegova dva maloljetna sina, a sestru Janu, u crno zavio.

Braneći čast sestre,ali i pozna­tog srpskog plemena Bjelopa­vlića, koje vodi porijeklo sa Kosova, Todor Kadić se odlu­čio da glavom knjaza Danila spere sramotu sa porodice, bratstva i plemena koje im je Zeko Mali nanio.

UBISTVO knjaza Danila od strane Todora Kadića na ko­torskoj rivi u predvečerje 31. jula 1860. godine, najskuplje su platili njegovi bratstve­nici, rođaci i prijatelji. Nad njima je izvršen pravi genocid. Ono što je zatečeno na Bovanu ubijeno je produ­ženom rukom knjaževog brata, velikog vojvode Mirka, i nje­govog sina Nikole, koji je sio na krvavu vladarsku stolicu svoga strica. Kuće su popa­ljene, imovina opljačkana, prodata ili uništena, a nejač zgažena.

Vijest o ubistvu knjaza Danila gromovito je odjeknula širom Evrope i gotovo da i nema novine ili časopisa iz onoga vremena koji nije objavio izvještaj o tome. Naravno, najinteresantniji su bili oni koji su poticali iz pera očevidaca i izvještača koji su se posljednjeg julskog i prvih avgustovskih dana te 1860. godine zatekli u Kotoru.

ISTOGA trena kada je iz Kotora stigla vijest da je knjaz Danilo podlegao ranama, Kadići su stavljeni van zakona. A kakva ih je žalosna sudbina stigla i kakvo su nemilosrđe doživjeli, ponajbolje se vidi iz jedne “sentencije“(naredbe, presude) Senata crnogorskog i brdskog, datirane 12. februara 1861. godine, kojom je osam mjeseci nakon tra­gičnog događaja „ozakonjen“ pravi genocid nad jednim bi­ranim bratstvom i njegovim saplemenicima, jer se zadugo u narodu govorilo, a i danas se ponegdje čuju te izreke „Lijep kao da je od Kadića, a zori se kao da je Bjelopavlić!“ Ovaj dokument, koji je najsličniji originalu, Žarko Pavlović Kadić je otkupio u Beču od jednog antikvara i ustupio ga braći Kadićima koji su se okupili na jednom od pr­vih bratstveničkih skupova na Bovanu. Sudski prepis te sentencije koja se, inače, čuvala u knjizi sentencija kod Velikog suda u Podgorici, objavio je Risto J. Dragićević u „Zapisima“ — glasniku cetinjskog istorijskog društva, (knjiga dvadeset peta iz januara 1941. godine):

„Da se zna i da je vjerovata ova danas učinjena sentencija, koja se meće u protokol sentencija, a to za prokletu i razbojničku kuću Kadića, koja je đavoljim mlijekom zadojena od prokleti rođenja… njenoga koji su zla djela činili… od 150 god. Pervo stidno djelo njino Lazara Pecirepa na kumstvo u svoju kuću, i s otim ga prevarili i njega svezana Turcima predali i s otim se izdajnici svoga otečestva nazvali, drugo što su isti zlodjeli Turke podnukali te su mu na kolac život izvadili. Drugo varvarsko djelo koje su uradili Ćirka Kneževića ubili, kad je svojega sina ženio, i to na veliku Božju pravdu.

Treće Manojlo Kadić predao Petra Boškovića Turcima svezanijeh ruka i kako je predan svezanijeh ruka kod Turaka doša taj su mu čas glavu odsjekli u Kosovi Lug. Četvrto svoga brata od tetke Vučekovića ubiše na veliku Božju pravdu teke da pritisnu njihova dobra.

Peto na Voskresenije Hristovo pređe napore pred crkvom troje nosila mrtvijeh napraviše. Šesto na Roždestvo Hristovo kuću Alekse Raičeva utriješe i njegova dva sina zaklaše, poslije toga sami sebe tukoše, ali Judinijema sinovima ne bi im prokleta crijeva sita prave hristijanske krvi, no ih Juda zločastivu nauči,da svakome pravoslavnome Hristijaninu svuđ u Jevropu oči izvadi i da njegovo lice potamni, a osobito jadnom i žalosnom Crnogorcu 1. avgusta 1859. god. (ovo je, naravno, omaška jer je nesumnjivo da se radi o 1860. godini, prim. M. S), na Poklade gospođine ubiše Knjaza Danila I u Kotor, tader su u crno zavili vijenac crnogorski. Tad opšti viknu da ni u odivu njihovu đeteta ne ostave, no ne daše glavari no istoga rukostavnog zločinca Jovicu Kadića na konop objesiše, kao razbojnika, i rečeni Jovica sam sebe obliči da je o tome radio ka i Juda oko Krista. Tad glavari i cio narod što god bi od Kadića preko naše granice izagnaše i ovako osudiše: da nema nikad od te kuće niko u našu granicu dok je Crne Gore, no koga bi vidio, pa ga ne bi ubio, taj će žestoki kastig Verhovnome sudu dati, isto kaj da bihu buntovnika u ruke uhvatili…“

U SVOJOJ knjizi „Zeko Ma­li“, Budo Simonović donosi obimnu građu iz najrazliči­tijih izvora o ovom događaju i onome što je uslijedilo po­slije i strašnoj odmazdi koja se sručila na bratstvo Kadića i njihov kameni presto Bovan, ali i njihove prijatelje,po­sebno bratstva gdje su bile udate kadićke odive.

„Vidite li kolišnji sam mali, ali ako me ne uzaslušaste, biću vam veći od Lovćena: ako mi ne date dobrom da se proslavim, ja ću gledati da se proslavim zlom“ -bila je jedna od prvih poruka koju je knjaz Danilo uputio Crnogorcima. kojima je vladao nepunih devet godina. Kako je rekao tako se i ponašao. No, i pored toga, po mišljenju mno­gih istoričara i istraživa­ča Crne Gore u 19. vijeku, on predstavlja jednu od najznačajnijih ličnosti koja je zauzi­mala mjesto na crnogorskom prestolu. Poslije više od sto pedeset godina vladavine dinastije Petrovića, prvi se od­rekao vladičanske mantije i zagledao Evropu i krenuo da u kamenom moru utvrđuje temelje moderne evropske države.

KNjIGA O KADIĆIMA

IZ ŠTAMPE je nedavno izašla i obimna studija „Kadići od Bova­na do naših dana“, po kojoj rađen feljton koje je pred čitaocima „Novosti“. To su, u stvari, prilo­zi za istoriju ovog bratstva, koje se, uprkos pogromu i stradanjima sačuvalo u raznim krajevima i pod drugim prezimenima, iako su vlastodršci Petrovići na Crnogorskom senatu doneli odluku „da niko od Kadića, niti dijete od njihove odive može ostati u granicama Crne Gore dok je svijeta i vijeka“. Autori knjige su Milan Stojović, pu­blicista i novinar, direktor Fondacije "Bratstvo Kadića", sa sedištem u Danilovgradu, i Milorad Dudi Kadić, u tri saziva predsednik opštine Da­nilovgrad.

SUTRA: ANATEMA CRNOGORSKOG SENATA NA SVE KADIĆE