FELJTON - PLITKO I NEDOVRŠENO ZNANJE MONTENEGRINA: Kralj Nikola je 1912. godine ispevao i himnu Svetome Savi

A nekada je Savin-dan bio opštepraznovani, državni praznik u Crnoj Gori, posebno svetkovan u školama. Kralj Nikola, eno, ispjevao je i himnu Svetome Savi 1912. godine.

I ne samo to, nego nema hrama u Crnoj Gori u kome nijesu živopisani zajedno Sveti Simeon i Sava, bilo na stubovima ispred oltara, koji drže hram i kupolu, ili u brodu hrama, kao u ostroškoj crkvici, gdje su naslikani odmah pored ulaza. To počasno mjesto, i kad ih na njemu opažamo i kad ih ne primjećujemo, opominje nas i upozorava na vječno budnu snagu tih dvaju „nepreklonih stubova” naše Crkve  čije su nas molitve i čuda silom Božijom izbavljali i iz najtežih, ličnih i svenarodnih iskušenja.

Petnaest hramova  posvećeno je Svetom Savi u Crnoj Gori...Bio sam pre nekog vremena  u Dupilu ( naselje u opštine Bar, pripada Crmnici) . I tamo je prisutna ta krvava i bratoubilačka dioba, i tamo ima jedna grupa tih nesrećnih dedeićevaca, i u Dupilu, kao kao i u mojoj Morači, kao i svuda. I čujem, oni su čak jedno vrijeme zabranjivali svešteniku, zdravom, normalnom, svešteniku da dođe tamo u Dupilo. Prosto, ljudski neshvatljivo?! Oni su za Dedeića i neće da pripadaju Crnogorcima kralja Nikole, crmničkog vojvode Maše Đurovića, 70 Dupiljana i drugih velikih ljudi koji su žrtvovali sebe za svetinju. Šta? Oni sad, kao, brane Crnu Goru od popova koje ja šaljem u Dupilo?

Jer, eto, zaboga, oni su neki „čisti Crnogorci”, a ovi popovi, a koje ja šaljem, koje šalje Mitropolija crnogorsko-primorska, oni su Srbi! A ja sam sa njima, „čistim Crnogorcima”, sjedio u nekoj prostoriji u kojoj su na zidovima divne ikone. Najljepša među njima bila je ikona Svetog Save, upravo čudesna. Gore, iznad Svetog Save, Sveti Stefan Dečanski. Mi imamo i crkvu Svetog Stefana Dečanskog u Paštrovićima. I oni tako sjede i gledaju ikonu, znaju... Ima i zdravog, divnog naroda tamo.

U  „MOLITVOSLOVU”, ispečatanom u Obodskoj knjigopečatnji Crnojevića 1494.  navedena su imena Svetog Save i Svetoga Simeona kao Svetaca koje je, sa cijelom Srpskom Crkvom, praznovala i Mitropolija cetinjska. To njihovo prisustvo je izraz njihove utkanosti u samo biće pravoslavnih Srba, gdje god oni živjeli i kroza sve vjekove, sa posebnim naglaskom, i do dan-danas, na Crnoj Gori.

U svojoj ravnoapostolskoj „Žičkoj besjedi o Pravoj Vjeri”, Sveti Sava je propovijedao i svjedočio i utvrđivao predanja Crkve Božije još od vremena Svetih Apostola i njihovih učenika i vremena dioklitijskih episkopa i misionara, vizantijskih i ćirilometodijevskih čuvara i pronosilaca Prave Vjere Hristove, koja je u srpskom narodu, na njegovim balkanskim vjetrometinama, bila, očigledno, ugrožavana nasrtajima raznoraznih vjera „nepravih”, počev od starog neznaboštva do novih jeresi, kako sa Zapada, tako i sa Istoka.

A MONTENEGRINI sad kažu - „Amfilohije doveo nekakvoga Svetoga Savu”!? Kukala im majka, neznalačka i bezbožnička, da! „Ubi nas neznanje!”, govorio je to Sveti vladika Nikolaj, koji je za Svetog oca našeg Savu govorio da on „nije hodio po svijetu da proslavlja srpski narod, no da propovijeda Hrista, Ljubav nad ljubavlju, zbog čega ga je zavolio svijet, pa preko njega i njegov narod” I niko nas od Svetog Save nije ljepše predstavljao dobronamjernom svijetu i sa njim nas niko ljepše nije u miru držao.

Bivao je Sveti Sava ovdje, hodio sa učenicima unakrst svojom prađedovskom Zetom i sabirao je Pravom Vjerom, osnovao episkopiju Zetsku i postavio episkopa.

Narodno predanje pamti ga kao neumornog narodnog dobrotvora i propovijednika koji je pješke ili na konju stizao i do najvećih zabiti i prosvjećivao ljude svoje Jevanđeljem ali i praktičnim znanjima, ostavivši za sobom svuda bezbrojne tragove svoje ljubavi prema njima, kao svevremene svjedoke crkveno- -narodne istorije - za blagoslov i opomenu savremenicima i potomstvu zanavijek. Mi i dan- -danas imamo u Crnoj Gori i Boki na stotine takvih svjedoka. Eno, recimo samo na Durmitoru, i Savin kuk i Savinu vodu  i u Bjelopavlićima Savin luk, i Savino brdo kod Grahova, i Savino oko i Savino kamenje i Savine izvore kod Plava, koje u doba komunizma preimenovaše u Ali-pašine.

SVE PROLAZI,  proći će i to, proći će i ova obezglavljenost. Crnogorci su čestit i vjeran narod, ali im nedostaje dublje obrazovanje. Svo im je znanje nekako plitko, površno, nedovršeno, polovično, da, i kao takvo, nužno poluistinito, omeđuje i usporava ličnost u njenom razvoju uma i duha. E to je ono što se sad ovdje događa, nažalost. Bez obzira što su umnožili ove univerzitete, oni, znadite, stvaraju intelektualni lumpenproletarijat. Stvorili univerzitete, i ne znam koliko ima sada univerziteta, i nije bez značaja što je ne malo njih u vlasništvu tajkuna, a tako smo mala zemlja. U stvari, nije njima do školovanja djece, bojim se, nego da zarade pare na toj sirotinji, na toj djeci. Znaju da će svaki roditelj da da sve što ima za svoje dijete, da ne pominjemo druge neke nevolje, koje nam nameću da bismo izgubili istinitu samosvijest. To je njima cilj - da ljudi ne razmišljaju svojom glavom, nego njihovom. A narod, naš, povodljiv, sav ili u brizi da nekako preživi i sve nezdravije željan da lagodnije poživi, pod pritiskom silnika i svojih strasti postaje sve nesigurniji i strašljiviji i počinje da se moćnicima klanja kao idolima i da ih ropski sluša.

Ima jedna zgodna i za današnje prilike narodna priča - „Sveti Sava u Duklji”. Kada je Sveti Sava, kaže priča, stupio u zemlju prokletoga cara Dukljana, u neznabožnu Dukljanovinu, narod koji ga putem sretaše pomišljao je da je on car Dukljan i počeo da mu se klanja i pada pred njim na koljena. A Svetom Savi to bi „mnogo žao te povika”: „Ustani, narode, i nemoj meni da se klanjaš, nego slušaj moje riječi. Ja nijesam prokleti car Dukljan, nego sluga Božiji i narodni i dolazim u ime Gospodnje, da se Hristu Bogu zajedno molimo i da ga slavimo!” A kako je u priči narod odgovorio na ovaj poziv na dostojanstvo i slobodu Vjere Hristove koja nas Istinom oslobađa od straha i robovanja ljudima? Mnogi Sveca Hristovoga poslušaše, a mnogi baš i ne htjedoše, upravo kao i danas što glas ljubavi, istine i pravde Crkve njegove ne slušaju i ne žele da čuju mnogi.

JEDINI PUT JE ISTINA

UMJESTO da svaki čovjek bira ono što mu je po srcu, po duši svojoj da bira, on srlja bezglavo za nekima koji ga lažu decenijama, i ne prestaju da obećavaju kule i gradove, kao što i on ne prestaje da im vjeruje. Nikako da prihvatimo jedinu istinu, a to je - da je jedini Put istine - Put kojim je hodio Sveti Jovan Vladimir, kojim su ravnoapostolski hodili i naša Sveta Dvojica, Sava i Simeon, kojim su hodili i Crnojevići i Balšići, i Petrovići, dok ih je bilo, a ima ih i sada. I to divnih Petrovića. I loza Crnojevića se danas obnovila i u toj lozi je, interesantno, knez Stanko Crnojević, bivši Mahmut Bušatlija...

SUTRA: MITROPOLIJA NEZAMISLIVA BEZ PEĆKE PATRIJARŠIJE