FELJTON - NAŠ NAROD JE ODUVEK ZNAO "DA U NEVJERE NEMA VJERE": Sve što se sa verom i časno gradi zasnovano je na žrtvi

U Albaniji ima više nacija. Tamo su i pravoslavci i rimokatolici i muslimani, ali još uvijek je prisutna ideologija Envera Hodže, i stiče se utisak da je se ne odriču tako lako.

U tome je sva suština. Kao što je poznato, Albanija je bila prva država u svijetu koja je proglašena za ateističku državu 1967. g., da. Onda su svi hramovi bili porušeni, i pretvoreni u ko zna šta sve, i dodijeljene su im razne druge namjene, pa je tako bilo i sa Manastirom Svetoga Jovana Vladimira  (Šin Đon Vladimirit). Njegove mošti su iz njega bile izbačene, ali, volja i ljubav Božija su nepresušne i njome su spašene u Crkvi Presvete Bogorodice u Elbasanu, starom srpskom Konjuh gradu. A onda je donio zakon, izgleda Enver Hodža, da se sve te drevne svetinje preimenuju u kulturna dobra. Nešto što bi sad htjeli u Crnoj Gori naknadno da urade, otprilike tako. I to po Nacrtu zakona o slobodi vjeroispovijesti - da država Crna Gora sve to nacionalizuje, kao i Albanija, kao Enver Hodža, i da sve to pripadne državi.

UGLEDALI  se naši na prosperitetnu i demokratsku albansku vlast Envera Hodže, da. I kao što rekoh, Albanci su svetinje nacionalizovali i sve su pripale državi. I sad je veliki problem. Problem je arhiepiskopu Anastasiju, jer te svetinje formalno sad pripadaju državi Albaniji i on ne raspolaže sa njima. I sad hoće li država dozvoliti njihovo izmiještanje u Crnu Goru? Međutim, i sam arhiepiskop Anastasije se, pošteno rečeno, pribojava da krene sa njima put Bara. Vlast će uraditi svoje, i zaustaviti ga. Ali, naše je da se nadamo... U svakom slučaju, mi se nadamo da će jedan dio moštiju iz Ohrida i sa Svete Gore glava njegova, doći. A i iz Albanije. Daj Bože da se sastavi glava i njegovo tijelo poslije hiljadu godina.

U svakom slučaju, i sa tim i bez toga, sa nama je Sveti Jovan Vladimir svagda cio. Njegova žrtva, njegov Krst vazda jesu i biće tu sa nama. Krst je sila i znamenje od vremena Hristovoga! Krst je sila i znamenje i od vremena Svetog Jovana Vladimira! I u svakom slučaju Krst Svetog Jovana Vladimira Androvići donose toga dana, i on će biti tu, na tom svetom mjestu!

NA BRANjINU,  u manastir Vranjinu, koji je drevni nemanjićki i starohrišćanski hram, manastir gdje je takođe stolovao prvi zetski episkop Ilarion Šišović,  učenik Svetog Save.  Tu na Vranjini se i upokojio i sahranjen je, kako pokazuje natpis na jednoj grobnici u Manastiru Svetog Nikole koji glasi: „Ovdje se prestavi rab Božiji Ilarion, episkop zetski, graditelj ovoga svetoga mjesta.”

Predanje kaže da je ovog svog učenika Sveti Sava našao, tu gore, kad idemo od Budve prema gore, preko Brajića... Tu je, kaže se, naišao sa svojom svitom Sveti i opazio djecu u dolji, ima dolje ono jedno divno polje, vidio ih da čuvaju ovce. I prizove ih Sveti i blagoslovi i kaže ovom malom koji mu se dopao: „Aj' ti sa mnom da mi budeš đak...”.

Mališa mu odgovara: „Kako ću, moram da vratim kući ovce...?” „Eto ti drugari, oni će da ti vrate ovce kući, a roditelji neće da se ljute.” I on njega uzme, i bio mu je đak, i bi Ilarion u manastiru u Hilandaru, i njega Sveti Sava postavi za prvog zetskog episkopa.

Ilariona Šišovića kao jednog od najuglednijih monaha Hilandara, u Manastiru Svetog Marka, gdje započe njegovo stolovanje i odakle on poče da sije sveto Božije sjeme.

I kada je sjedište Zetske episkopije prenijeto u Manastir Svetog Arhangela Mihaila na Ilovici, današnji Manastir Svetih Arhangela na Miholjskoj Prevlaci, a to znamo po tome što je tu izvršeno prepisivanje Zakono- pravila ili Nomokanona ili Krmčije Svetoga Save.  Baš tu, na Ilovici, kako je to zapisano. I taj se najstariji sačuvani prepis Zakonopravila Savinog iz 1262. g. danas čuva u Zagrebu, pošto su ga tokom Drugog svjetskog rata hrvatske ustaše ukrale i poklonile biblioteci Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, nekadašnjoj Jugoslovenskoj akademiji znanosti i umjetnosti.

SVE ŠTO se gradi sa vjerom, i što se časno gradi, i što je zasnovano na žrtvi, a tako Crkva kroz vjekove radi, to je blagosloveno i uspješno. Tako su nastali svi ovi hramovi, sve ove svetinje ovdje, sve naše zadužbine, na taj način. Gdje ima vjere, ali prave i tvrde, Božije vjere, koja se žrtvuje, tu nema zime. Ali, dobro, danas mi imamo i one koji na „tri vjere okom namiguju, a ni jednu pravo ne vjeruju”. Teška su ovo vremena, a oni, takvi, čine ih još težim, i sebi i svima nama. Od tih ne samo da nema vajde, nego prave i nepopravljivu štetu. Opasni su po okolinu. I nikad nije sa takvima ni bilo lasno, a mislim da neće ni biti, jer „u nevjere, nema vjere”. To je narod oduvijek znao.

... Ja se molim Gospodu Bogu da se Crnogorci malo vrate vjeri, Hristu, Svetom Jovanu Vladimiru... Dakle, žrtvi! Žrtvovanju sebe za narod, za bližnje. Da zaborave, ili bar malo da potisnu, žrtvovanje naroda i Boga i bližnjih svojih radi sebe i radi svojih interesa. Ali... Šta da radim?

BEZ SOPSTVENE žrtve nema uspjeha ni uspješnosti. I Sveti Petar Cetinjski je žrtvovao sebe u vjeri. Žrtvovao se za vjeru, i znao jednu veliku istinu - da je u imenu Božijem sud i pravda. Nije se u ljudske sudove, ni evropske, ni domaće, uzdao. Čak, jeste, pisao i svoj zakonik, ali zakonik koji ima trideset i tri člana. Onoliko je godina Hristos živio ovdje na Zemlji. I koji počinje riječima: Vo imja Presvjatija Jedinosuščnija i Jedinoslavnija Prisnopoklanjaemija i Nerazdjelnija v Trijeh Ipostasjeh Životvorjaščija Troicje, Otca i Sina i Sv. Duha!... I u to ime nastavlja se zakletvom da potpisnici drug drugu, pleme plemenu, nahija nahiji tvrdu i čistu vjeru i riječ od česti i poštenja daju da se izdati i prevariti među sobom neće... i da će jedan drugome biti u pomoć i za blagočestivu vjeru našu hristijansku vojevati i svoju krv proliti i ljubezno otečestvo i dražajšuju voljnost i slobodu zaščiščati, crkvi svjatija i monastiri i dome naše, žene i djecu našu s pomoščiju Vsesilnago v Troicje slavimago Boga oružjem svojim braniti...

NEPROLAZNO DOSTOJANSTVO

LIJEPO je što danas ovi naši zakoni počinju „U ime naroda...”. Ali, kakav to narod treba da bude? Obezglavljen i obezdušenog ili pravi, istinski, kršteni, Božiji narod spreman da se žrtvuje za pravdu, za istinu, za dobro, i za istinu vječnu i za neprolaznu, za vječno i neprolazno ljudsko dostojanstvo, a i za bližnje svoje? E, takav je bio Sveti Jovan Vladimir kao vladar. E, daj Bože, da i ovi novopečeni vladari imaju sjećanje na ovog Sveca. I da ga se ne sjećaju samo kao vlastodršca, ili, kao što obično biva, kao Vladimira Dukljanskog. Nije on zapamćen po tome što je bio vladar, što je imao vlast, nego po tome što je čovjek koji je žrtvovao sebe za istinu, za pravdu, do posljednje kapi krvi i za narod svoj, kao i Sveti car Lazar naš. E, zato mi njega pamtimo, zato mi njemu gradimo hramove.

SUTRA: NADANjE SE NAŠE ZAKOPALO NA KOSOVU U JEDNU GROBNICU