FELJTON - NAROD KRAJINE SPASIO KRST SVETOG JOVANA VLADIMIRA: Za večnost će biti upamćeno obnoviteljsko "dolijetanje" crkvice na Rumiju

A on nama zbori: „Pričao je meni moj babo kako je ovdje doletio na konju Vladimir sa svojom svitom. Kad je konj stao na noge, zarzao je, i kopitom zakopao. Vladimir je, kaže babo, sišo s konja i rekao okupljenim mještanima - ovdje kopajte, ovdje ćete naći vodu. I tačno je tako i bilo.” I tačno, živa voda svojih deset vjekova to potvrđuje, odgovaram ja njemu uz riječi blagodarnosti na tom predanju. I tačno je da tu čistu i pitku vodu, sa tog izvora Svetog Jovana Vladimira, pije i čovjek i živinče i ptica i mrav... Toliko vijekova i koliko će je još piti - samo Gospod naš Bog znade!

I Krst Svetog Jovana Vladimira, koji je bio u Vladimirovim rukama kada je pogubljen, kada mu je odrubljena glava, u Prespi 1016. godine, a po naređenju Samuilovog sinovca, Jovana Vladislava, koji je preuzeo vlast nad carstvom 1015. godine, taj Krst svetovladimirski tradicionalno se čuva u porodici Andrović iz Veljih Mikulića kod Bara. I svake se godine iznosi na Trojičindan pred litijom na Rumiju. On se nekad čuvao u Prečistoj Krajinskoj, u manastirskoj crkvi, u kojoj su u početku čuvane i časne mošti Svetog Vladimira. Kada je preovladao islam u Krajini u 18. vijeku, crkva je srušena, ali Krst je spašen i povjeren na čuvanje narodu Krajine.

ČUVALA ga je porodica Mrkojevići, koja je posljednja primila islam. Čak su se njeni članovi i naoružavali, da im drugi Krajinjani ne bi oteli krst. A kada su oni primili muhamedanstvo, čuvanje Krsta su preuzeli preostali pravoslavni, porodica Androvića koja ga i do danas čuva.

Rekoh, Časni krst svetovladimirski se pred litijom iznosi na vrh planine Rumije. Na čelu litije je Krst koga nosi član porodice Andrović, iza njega ide pravoslavni sveštenik, pa onda ostali. Nekada je uz krstaša išao barjaktar Mrkojevića, musliman, sa barjakom u lijevoj ruci i isukanim nožem u desnoj ruci spreman da brani Krst, ako bi iko pokušao da ga oskrnavi ili otme. Na Rumiju, na mjesto gdje se sada nalazi crkva Svete Trojice koju smo mi obnovili, izlazili su i pravoslavci i katolici i oni koji su prihvatili islam, jer oni ljubav i poštovanje prema Časnom krstu nose u svojim kostima, njihovi preci su bili kršteni. I jedni i drugi sabiraju se oko Časnoga krsta. Naši komunisti su i zabranili litiju 1954. g., kao što su litije zabranili i u drugim mjestima, na primjer litiju sa ikonom Bogorodice Krasnice Pećke koja je vjekovima prije toga svečano u litiji ophodila grad Peć i pravoslavne kuće u njemu kao pokroviteljka pravoslavnog srpstva Kosova i Metohije u vrijeme turskog ropstva. Zabranili su komunisti rumijsku litiju, pa smo je mi obnovili, pop Femić pokojni, a onda i ja, zajedno sa njim.

OBNOVILI smo i crkvicu na Rumiji, a sad oni koji su suštinski obezboženi, i oni koji, a kako bi rekao Sveti Vladika Nikolaj, na tri vjere okom namiguju a ni jednu pravo ne vjeruju, sad oni napadaju mitropolita što je on tu za Boga nešto oskrnavio obnavljanjem Svetotrojične svetinje i iznošenjem Krsta Sv. Jovana Vladimira u litiji do nje gore.

Okrivljuju preko mene kao arhijereja i Mitropoliju crnogorsko-primorsku, pa preko nje i svu Srpsku Crkvu, što, tobož, skrnavimo kulturno blago Crne Gore, okrivljuju nas oni ljudi koji ni ne znaju šta je kultura?!

Prije svega, „kultura” je ono što nastaje iz „kulta, a „kult“ je od latinske riječi „colo” što znači „pokretati, obdjelavati (pokretima) i poštovati (pobožnim radnjama)”. To, hrišćanski gledano, znači da je kultura ono što u suštini nastaje iz bogopoštovanja i molitava Crkve kao kretanja ka Bogu, iz bogosluženja i uopšte služenja Bogu,  te da nema kulture na zemljinom šaru koja nije izrasla iz kulta, i u paganska vremena i u hrišćanska. E, sad ljudi, koji su potpuno izgubili svaki kontakt sa kultom, sa vjerom, sa Bogom, sa Crkvom, pa ako hoćete i sa Alahom, i sa predstavom o Sudnjem danu, oni nas danas uče kako bi to sad trebalo, na koji način da se obavlja, i sama ta litija kakva da bude, šta da se radi sa Krstom i sa crkvištem srušene svetinje... Kukala im pamet neznalačka i bezbožnička!

ETO, DAKLE, da naglasimo, za pamćenje je i za priču, koja se i prenosi sa koljena na koljeno, to čudo, to djelo Božije, djelo Svetoga Jovana Vladimira, bunar u ovoj južnoj, barskoj Krajini, da se zanavijek pripovijeda kako je doletio Vladimir na konju i pokazao mjesto gdje da se kopa. Isto tako će za vječnost biti upamćeno i obnoviteljsko „dolijetanje” crkvice na Rumiju, u suštini djelo Božije koje se vjekovima najavljivalo.

Ovdje se vazda govoraše da se kamenje, koje su iznosi u vrijeme litije na Rumiju planinu, skuplja za izgradnju nove crkvice. I skupljano je najvjerovatnije od 1571. g., kad je srušena ona prethodna crkva. I da se skuplja za jedan Trojičindan, kada će, pošto se sabere dovoljno kamenja, govorilo se i vjerovalo, crkva sama doletjeti... E pa, i doletjela je!

E, sad, nekima to smeta što je doletjela helikopterima ondašnje zajedničke vojske Srbije i Crne Gore. Šta im to smeta? Što se našao jedan čestiti pukovnik da se ljubazno odazove na moju molbu? On je, pamtim, na moje pitanje bi li se za to postarao, samo voj- nički, oficirski, kratko odgovorio: „Hoću, kako neću” I ja sam sa polovinom crkve doletio na Rumiju. To mi je najljepši doživljaj u mome životu! Kad je tim helikopterom letjela polovina crkve, njena metalna konstrukcija, pod nama s jedne strane - pučina jadranska u daljini, sa druge - Skadarsko jezero, Skadar. Bio je to prizor nezaboravan! Tako smo prvi dio popeli, pa smo drugi dio popeli, pa sve ponovo... Ljepota Božija!

ALI, MORAM da pomenem jedan događaj, tragičan događaj. Neko je ubio dvoje djece, romske djece. Ja mislim da ta djeca čak i nisu bila krštena, možda su čak bila i iz muslimanske porodice. Nisam ni pitao. Za mene su sva djeca, Božija djeca, ali nekome ni dijete ne predstavlja ljubav. Ni u dječijoj duši ne vidi Božiju dušu. Tako biva kad preovlada zlo u čovjeku i zlo u vremenu obezboženog i raščovječenog čovjeka - zvijeri, a ne čovjeka. Zlo vrijeme mamonskog čovjekoubilaštva, ubijanja ljudi radi krvoločnog otimanja i prodaje ljudskih organa. Kao i našim Novomučenicima sa Kosova u „Žutoj kući” u Albaniji, tako je neko i ovdje u Crnoj Gori, izgleda, povadio organe toj djeci, pa ih je onda sirotu mrtvu donio tu, na prostor budućeg barskog hrama, kome su u to vrijeme tek bili iskopani temelji. Tu se nalazio jedan bunar, tamo, koji je podvodno vezan sa morem i neljudi su u taj bunar djecu bacili i u njemu su ona nađena.

MUČENIČKA KRV DECE

SAZNANjE o ubistvu romske djece me je potreslo, sledilo, duboko. Znate, sve što je sagrađeno u istoriji roda ljudskoga, do danas, sagrađeno je na žrtvi. Paganski običaj je i kod nas bio, kad se gradi kuća, da se nešto žrtvuje, da se priloži, da se zakolje pijevac. To su neki pradrevni običaji. Ali, evo, i ovdje se dogodilo u temeljima hrama da je mučenička krv te djece, Roma, ugrađena, kao što je mučenička krv djece Roma ugrađena u Jasenovac.

SUTRA: NAŠ NAROD JE ODUVEK ZNAO "DA U NEVJERE NEMA VJERE"