FELJTON - REČI DA BUDU BLAGE, A ARGUMENTI JAKI: Istinskom čoveku je prirodno da ne bude sluga nepravdi i bezakonju

Tako se registrovao gospodin Dedeić 2000. godine 17. januara. I piše u aktu, policijskom: „Osniva se, pazite, osniva se vjerska zajednica Crno-gorska pravoslavna crkva.” I ona ima pravo, zakonsko, zakonski da postoji. Ali, od kud njoj pravo i otkuda pravo u Crnoj Gori tim njenim državnim organima da imovinu Crkve koja ovdje postoji od trećeg-četvrtog vijeka poslije Hrista, a naročito, ovakva kakva jeste, kako je danas ustrojena, Pravoslavna crkva od 13. vijeka, da njenu vajkadašnju imovinu dodjeljuje sada toj novokomponovanoj vjerskoj i plemensko-partijskoj organizaciji?! A ja toj priči moram da pridodam još i jednu drugu priču, koju ću otvoreno ispričati.

Taj gospodin Dedeić, koji je završio Teološki fakultet u Beogradu, i koji se kao Srbin deklarisao sve do 1995. godine, postoje dokumenti za to, on je već od sedamdesetih godina, a to je kristalno i tada bilo jasno, bio planiran od ondašnje UDBE, a službi koja ju je naslijedila služi i do današnjega dana, i njenim interesima ideološkim, bio je od udbaša planiran da bude vikar mitropolita crnogorskog. Međutim, mitropolit Danilo je shvatio o čemu se to radi i nije ga prihvatio. Dedeić se potom oženio nekom Italijankom, bez obzira što je bio, da tako kažem, u neraskidivoj „velikoj ljubavi” sa monaštvom. I vjerovatno zbog isto jake njegove ljubavi prema nečem drugom i Italijanka ga odbacila. Nekako mu ljubav ne ide...

I SAD on stvara tzv. „Crnogorsku nacionalnu crkvu”, „nacional-crnogorsku laž-crkvu”, on koji je rukopoložen i bio sveštenik Carigradske patrijaršije, pa je od iste te Patrijaršije bio lišen čina 1996. godine . I ne samo da ga je Carigradska patrijaršija lišila čina, nego ga je i izopštila iz Crkve! I to je priznato u svim Pravoslavnim crkvama u svijetu. I sad se na jednom takvom čovjeku gradi neka druga „mitropolija crnogorska i crnogorska crkva”. E kukala nam majka! Biće to malo mnogo, biće malo mnogo!

Neka mu Bog da, i što kažu i pokajanja da mu da dok još ima vremena... Ali, njegov je grijeh ponajveći. Ostali ljudi, laici, mnogo toga ne znaju, pa se i pokaju za grijehe voljne i nevoljne i pomišlju i djelom učinjene, pa im Bog prašta. On je ipak nešto naučio šta je to Crkva, a ponaša se na jedan način potpuno suprotan svemu onome što vjera jeste i što on o njoj zna. U službi je ideologije, nekad boljševičko-titoističke ideologije, danas u službi ove Državne bezbijednosti i nekrštene djece krštenih komunista, neokomunista, i međunarodnih mešetara, i u čijoj sve nije, a ponajviše u suštini u službi svojih interesa. Nije mu lako. Nije! Zna on to, ali... [...]

Zašto njega, zašto jedino njega četiri policajca čuvaju unutra u Vladinom domu? Zašto baš njega čuvaju? Zašto, ako je on istinski predstavnik Crkve? I onda, kada neko opravdano digne glas u ime slobode i istine, na kraju krajeva, u ime svoje države i svoje Crkve, i sebe sama i svog dostojanstva ljudskog, sudi mu se. Istinskom čovjeku uistinu je prirodno da ne bude sluga nepravdi i nečovječnosti i bezakonju. Živ je ljudski organizam, živ čovjek ima pravo na neslaganje i negodovanje. Ako mu i to pravo oduzmeš, onda kakva smo mi demokratija? Time postajemo demonokratija, da, demonokratija - bjesovlašće. [...]

IMAM  fotografiju da sam Dedeića sreo na Žabljaku...Bio je tamo po nalogu Udbe sa jednim drugim sveštenikom, Bog da ga prosti. Ja sam dolazio na Žabljak i poslije prve liturgije koju sam tamo služio sa mojim profesorom Boškom Bojovićem u Crkvi Svetog Preobraženja na Žabljaku, on se pojavio. Jeste, jeste, postoji fotografija. Bili smo tada obojica u crkvi na Žabljaku, tačnije rečeno - sreli smo se. Bio je u crkvi i nije pjevao jer on i ne zna, siromah, da pjeva, niti da služi. To se vidi i zna. I ko ne zna, zna. Mene su čak i naši iz Rima, u svoje vrijeme, zvali da mi kažu da su se obradovali što imaju jednoga našega za sveštenika u Rimu, a onda, poslije nepune godine dana, dolazi jedna veoma ugledna gospođa, pa kaže: „Onaj sveštenik što je došao, on ne zna ništa... Ni da služi ni da pjeva kako treba...” Ja prećutim, a mislim se...

On je tražio, kad sam ja bio u Rimu zajedno sa episkopom bačkim po crkvenim poslovima, da se sretnemo. Tražio je preko jugoslovenskog ambasadora susret sa mnom. Ja sam bio spreman da se sretnemo, ali, Bog je svjedok, nije bilo moguće da se sretnemo. Na ustoličenju pape Frančeska, pape Franje, on nije mogao za trpezu... Koga da predstavlja?

Ne predstavlja on nikoga!  Bilo je očevidno da je on tamo došao ne po svojoj volji. Inače, sve što on jadan radi, on radi po nečijem nalogu. I to je očevidno. I on služi nekome. I to je očevidno. Ipak, najočevidnije je da ne služi Bogu!

Kako je moguće da jedan sveštenik, ako je sveštenik, i koji sebe još prikazuje mitropolitom, da jednu staricu udari i da još kaže: „Udario sam neku staricu!” To je pokazatelj da se ne radi o čovjeku nego o nečovjeku, da se uopšte ni ne radi o pripadniku Crkve. Radi se o osobi iz Crkve izopštenoj, koja je u funkciji nečega drugoga. I ovi, moćnici naši, nijesu mogli to sakriti. A ćutali su. Nažalost, po ljudski rod. Ko bi prihvatio normalan, i to u Kotoru, jednom kulturnom i istorijskom gradu, gradu od ljudskog dostojanstva kroz vjekove, da se ponaša kao posljednji tamo neki uličar prema nekom, kao što se on ponašao?

BOŽE sačuvaj, ni u primisli ne bih mogao dozvoliti sebi tako nešto! Ja mogu da kažem riječ jaku i oštru, ali ne grubu i onu koja ponižava lično dostojanstvo bilo kojeg čovjeka i za bilo koje njegovo djelo. I za tu riječ odlučujem se teška srca. Ali, moja odgovornost prema mom Bogu i prema mojoj Crkvi i prema svakom živom biću nesaglediva je, i velika je koliko i moja istinska ljubav prema Bogu i čovjeku i Crkvi. I kad vidim i osjećam i kada, što je najgore, očevidno znam da se događa nešto mimo Božije volje, mimo ljudskog dostojanstva i mimo svega onoga što čovjeka čini čovjekom, ja moram da upozorim. Kako? E ponekad i tako, pa se i meni to tako ne sviđa. I kada bi pojedini htjeli da me kritikuju, grde, a i ne radi im se to direktno, u brk, onda me onako, ko da neće, upitaju - što ti nijesi kao patrijarh Pavle? E pa, ja bih htio da budem, ali jedan je patrijarh Pavle. I jedna je ona njegova velika i divna istina - „Riječi da nam budu blage, a argumenti da nam budu jaki”. E pa ja bih rado da budem to, ali treba imati u vidu da je patrijarh Pavle Slavonac, a ja Crnogorac iz Morače, potomak vojvoda i kneževa... E pa znadite, izleti mi ponekad poneka prejaka riječ ...

POVREĐUJE GA NEPRAVDA

UBIJA me sopstvena prejaka riječ, ponekad. A ima i ona kineska, dobra: „Riječ, dok je ne izgovorim dotle sam ja njen gospodar, a kad je izgovorim, onda je ona moj gospodar”. Tako i sa mnom biva. I žao mi je što tako biva. Ali... Šta da kažem? Čovjek sam, ovdje sam, ovoga duha sam, ovdašnjeg, kako da kažemo, pa ponekad... Povrijedi me nepravda, bezakonje, nemoral, stihija, haos koji se izaziva u čovjeku i oko njega. Povrijedi me kada vidim koliko mržnje i straha projektuju u ljudskom biću i svemu u društvu. Povrijedi me laž i obmana i prevara i lupeština i krađa, krađa ne samo materijalna, nego i čovjekova dostojanstva i ponosa. Ubija me ubijanje čovjeka u čovjeku.

SUTRA: SVA ISTORIJA GRBLjA U ZNAKU CARA LAZRAR