FELJTON - CRKVA JE PROGLAŠENA OPIJUMOM ZA NAROD: Mnogi sveštenici su bili primorani da pobegnu iz Crne Gore

Istinski ljudski život, i pojedinca i naroda i ljudske zajednice, da bi postao istinski, mora da prođe Golgotu, podvig, da bi zaista došlo do istinskog preporoda ljudskog bića, ljudske zajednice, ljudskog društva, i svega onoga što čovjek stvara ovdje na zemlji.

Naša Mitropolija, naša Crkva, je već godinama tražila, predlagala, da se donese jedan zdravi Zakon o slobodi vjere, Zakon o crkvama i vjerskim zajednicama. Onaj koji je ranije bio, i njegov duh, zaista nije odgovarao istinskom i pravom uređenju zajednice, društva, odnosa između Crkve i države. Nastao u jednom revolucionarnom vremenu, u vremenu kada je Crkva, i religija uopšte, bila proglašena opijumom za narod, dakle i osuđena, maltene, na iščeznuće, i na uništenje. I ne samo to, nego što se u tom duhu i o tome govorilo, i što su se u tom duhu i donosili, više ili manje, zakoni saglasni tome duhu od vremena boljševičke revolucije. I sve je to i u praksi krvavo potvrđivano.

Mnogi danas zaboravljaju da je ubijen mitropolit, Bokelj, iz Stoliva, Joanikije Lipovac, mitropolit crnogorsko-primorski koji je 1940. u decembru izabran za mitropolita na vanrednom zasjedanju Svetog arhijerejskog sabora, a na redovnom zasjedanju Svetog arhijerejskog sabora 1990. proglašen za Sveštenomučenika, kome ni dan-danas ne znamo - ni groba ni mramora. On je ubijen bez suda i presude negdje kod Aranđelovca, da. Zajedno sa njim, u tom zbjegu crnogorskom, u pokušaju bjekstva od zuluma i stradanja, od progona, u pokušaju da izađu iz zemlje, i nažalost poslije neuspjeha, svi su uhvaćeni kod Zidanog Mosta. Sveštenici su strijeljani, a mitropolit Joanikije je odveden u Aranđelovac gdje su ga komunisti mučki ubili. Samo od kraja 1944.  pa tamo negdje do maja 1945, pobijeno je preko sedamdeset sveštenika, najboljih sveštenika Mitropolije crnogorsko-primorske. A njima, svojim sveštenicima, mitropolit Joanikije poručio je, pazeći ih i vodeći brigu o njima, i znajući šta im se sprema, još 20. jula 1942. godine: „Sklonite se od svake političke aktivnosti i pazite na svoj poziv i svoje dostojanstvo.”

U ISTO  vrijeme, i poslije tog vremena, zaboravljamo da su mnogi sveštenici bili primorani da pobjegnu iz Crne Gore. Nalazimo ih do Vranja i Subotice, sjećam se jednoga, uvaženoga Avramovića. Kada sam bio izabran za episkopa banatskog, bio mi se javio jedan sveštenik iz Vranja, porijeklom iz moje Morače koji je odmah iza rata morao da pobjegne da bi spasio živu glavu. Znamo i to da je 1949. za nekog Joksimovića proglašeno da je izvršio samoubistvo, a nije, nego je ubijen. A koliko je drugih sveštenika bilo u zatvoru.

I mnogi zaboravljaju činjenicu da je i mitropolit Arsenije Bradvarević bio osuđen na jedanaest godina zatvora. Tamnovao je ovdje u Kotoru, pa poslije negdje u Bosni i završio ispovijednički svoj život u Beogradu. Bilo mu je čak i zabranjeno, i poslije kad je bio izašao iz zatvora, da stupi na tlo Crne Gore. Ondašnji predsjednik Blažo Jovanović je rekao da on ne smije nikada više doći u Crnu Goru. A sad se to zna, i znalo se i onda, da je sve bio montiran sudski proces, i da on nikakve krivice nije imao, da su sve njegove krivice bile izmišljene. Ali, to je bilo u vrijeme kada je Crkva bila „remetilački faktor” realizacije jedne bezbožne ideologije, jednog totalitarnog sistema. Samo postojanje Crkve, kao nosioca istinske izvorne slobode koja nas je rodila, nije odgovaralo ondašnjoj vlasti, ondašnjoj ideologiji. I to se sve nastavilo do devedesetih godina.

Otada, pa naovamo, kad je došlo, zaista, do određenih promjena, promjena u odnosu društva i države prema Crkvi u izvjesnom smislu, mi smo neprekidno tražili, naročito već tamo negdje od 2006/2007, pa naovamo da se reguliše taj odnos na jedan zdrav način saglasno vjekovnoj tradiciji slobode vjere koju je definisao još car Konstantin 313, i saglasno svim međunarodnim iskustvima i saglasno međunarodnom pravu. Dakle, saglasno prirodnom pravu, dakle, pravu na slobodu - sloboda je prirodno pravo. I uopšte, prirodna je sloboda ljudskog bića, a posebno sloboda vjere, kao i sloboda opredjeljenja koje nije samo opredjeljenje privremeno od danas do sjutra, kakva su opredjeljenja raznih ideologija, nego opredjeljenje - za vječnost.

U REDU, rekli smo, sve, baš sve, mi razumijemo, shvatamo i politiku i potrebe političke, sve, ali, pravovremeno smo, i neprekidno podsjećali na potrebu rješavanja pitanja odnosa Crkve i države. To je naša inicijativa... I sada, gospodin Marković, daje intervju Televiziji Crne Gore, i novinama dnevnim u Sarajevu, u kojima se ignorišuće, neka mi oprosti gospodin Marković, baš ignorišuće osvrće na Mitropoliju crnogorsko-primorsku i Srpsku pravoslavnu crkvu, neprimjereno i neumjesno. Njega pominjem posebno zbog njegovog  pozitivanog  odgovora  na naš predlog o donošenju zakona, odnosno Temeljnog ugovora, između Crkve i države, i u kome kaže da će na naš predlog biti na prikladan način uključen, što je potpuno prirodno, zajedno sa predlozima od drugih crkava i vjerskih zajednica prilikom donošenja toga Zakona o slobodi vjeroispovijesti.

U isto vrijeme, sad vidim iz ovih naših medija, nas optužuje kako Mitropolija crnogorsko-primorska sa drugim eparhijama Srpske crkve u Crnoj Gori sarađuje sa opozicijom, sa strankama opozicionim, a kao ignorišući pozicionu vlast, što apsolutno nije tačno, da. To zna i gospodin Đukanović. Ja mogu i to da kažem da smo nas dvojica  lično razgovarali i, pored ostalih tema, i na tu temu. I on takođe znade da je dobio i pismo od mene baš konkretno vezano za tu temu. Tako da se malo čudim takvoj jednoj izjavi. Dobro... Razumijem ja politiku i partije. Oni imaju svoja pravila takmičenja, ali ipak nije dobro, nije dobro za tu opštu stvar, u ovom trenutku, optuživati Crkvu da ona minira i da sprečava državu da donese jedan pozitivan zakon, kada to nije tačno. Navodim samo neke od tih primjera koje su samo živo svjedočanstvo toga.

IGNORISANjE MITROPOLIJE

NEPREKIDNO smo, dostojanstveno tražili još dostojanstvenije uspostavljanje odnosa Crkve i države. Organizovali smo i uspješno realizovali i okrugle stolove na tu temu i međunarodne skupove. I pozivali smo uvijek i predstavnike ministarstva Vlade Crne Gore. Gospodin Marković  je bio ministar pravde 2012. godine. Obraćali smo mu se više puta i pismenim putem, zvanično, ali bez uspjeha. Dogovora iskrenog nije bilo. Čak smo i dostavljali i svoje viđenje i Nacrta zakona o slobodi vjeroispovijesti i viđenja Temeljnog ugovora. Ali... umjesto razgovora i dogovora država je sklopila Temeljne ugovore sa manjinskim crkvama i vjerskim zajednicama, ignorišući Crkvu koja je kičmena moždina Crne Gore, i ne samo u određenom vremenu, nego i kroz svu istoriju, naročito u vrijeme Nemanjića i Petrovića. Crkva, Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori, Mitropolija crnogorsko-primorska, kičmena moždina, ona je ignorisana.

SUTRA: KAD BOG NEKOG KAŽNjAVA PRVO MU ODUZME PAMET