FELJTON - U BROZOVOM JAJCU KAPA SKROJENA CRNOJ GORI : Odricanjem od slavnih predaka ne stvara se država

Sve sveštenstvo, sve monaštvo, svi crkveni Odbori, koliko ih je bilo u to vrijeme, sa vjernim narodom, svi su stajali iza odluke mitropolita Mitrofana Bana koji je bio i predsjednik 1919. osnovanog Središnjeg arhijerejskog sabora, čiji je zadatak, pored ostalog bio, da predstavlja i zastupa ujedinjenu Srpsku pravoslavnu crkvu iz svih pokrajina, koje sa vrhovnom državnom vlašću imaju opštiti upravo preko tog Središnjeg arhijerejskog sabora u stvarima koje se tiču formalnog ujedinjenja i vaspostavljenja Srpske patrijaršije. I narod i klir u Crnoj Gori jednodušno su stajali iza odluke koju je donio Mitrofan Ban zajedno sa Gavrilom Dožićem i Kirilom Mitrovićem, kao članovima Svetog sinoda Kraljevine Crne Gore iz 1918. godine. I svi su osjećali i prihvatili jedinstvo srpskog naroda. [...]

I sad, zamislite one naše, kako ih ja zovem, sa poštovanjem, Montenegrine koji  koji hoće nekakvu crnogorsku laž-crkvu... Šta oni znaju šta je Crkva, i kakvu bi Crkvu. To je takav primitivizam kakvog nema u Evropi! To je tuga!... Da, od muke da zaplačeš zbog ljudskog bezobrazluka raskorovljenog na tlu nečijeg nesitog vlastoljublja i srebroljublja, a sve zarad nekakvog lažnog i izmanipulisanog crnogorstva. I da zbog takvog crnogorstva žele da u blato bace i Svetoga Petra, i njegovo sveto djelo da skrnave, i Petra Drugog Tajnovidca, koga su već u zindane okovali i mermerom zazidali, pa im je preostalo još njegovo djelo, koje je samo sebe svojom poetikom i filosofijom smjestilo u sve znane i neznane svjetove, da iz i školske lektire izbace, o Svetom Simeonu i Savi i da ne govorim, te da, na kraju, svedu Crkvu Hristovu, Majku Božiju, Hrista Gospoda, na nekakvo svoje crnogorstvo i svu vjeru našu na pusto crnogorčenje, kukala im majka! ... Sve je svedeno na neku „nacijicu crnogorsku”, proizvedenu u idol Montenegra, na neki skučeni, a tvrdo omeđeni prostor.  Ali, na to svesti Crnu Goru Njegoševu? Kukala ti majka, ne ide to! ... I to biva što kažu... I ta biva, biva, pa u bestragiju nestaje.[...]

NE MOGU zaboraviti jedan istinit događaj. Mnogo puta ga ispričam, prepričam... A, dogodilo se. Moram spomenuti i, Bog da mu dušu prosti, pokojnog Knežević Zorana, nekadašnjeg gradonačelnika Podgorice. Kod škole u Dajbabama ja sam osvećivao česmu. On je bio gost te svečanosti. I kada se obred završio, mi smo se družili. Bio je drag, simpatičan čovjek, druželjubiv. A, u to vrijeme, baš potrefili se neki izbori.  Elem, on se meni obraća, onako malo u šali a malo u istini, i kao da neće a kaže: „Vladiko, bilo bi divno da Vas upišemo u DPS?!” Pogledao me je sa osmjehom, očekujući, valjda, moju reakciju, a ja njemu kažem: „Slušaj, Zorane, meni vasiona uska, i ne mogu da se u njoj snađem, da se smjestim, a ti hoćeš da me upišeš u mali, sitni, nevidljivi DPS. Nemoj, Zorane, nemoj ni da se šalimo.” I tako...

Hoćeš da me svedeš na nešto ograničeno, malo  fildžanče... Na nešto što nikada Crnogorac i Crnogorka nisu pristajali na ovim prostorima. Da, mi smo oduvijek bili ponosni, široki ljudi, svuda su nam vrata i vidici bili otvoreni. I sad, ti hoćeš nekim novim crnogorstvom da me u bestragiju uvedeš. Ne ide to tako lasno! I Svetog Petra na to da svedeš? A Petra Drugog Lovćenskog Tajnovidca? I njega, hoćeš da stijesniš, njega kome je vasiona mala, jer njegove misli vasionu grle.

MONTENEGRINI  uistinu ne poznaju ni Crnu Goru ni Crnogorce. Žao mi ih je. Osjećam koliko bi bili ispunjeni radošću da znaju od koga potiču. Ovako? Oni siroti, ti Montenegrini, oni ne znaju ni šta će sa Svetim Petrom, sa Petrom Drugim, i sa Svetim Vasilijem Ostroškim. Ne znaju šta će ni sa kraljem Nikolom, iako smo ga vratili na Cetinje. Jer kad bi znali šta će sa njim, ne bi se odricali Kosova i Metohije, kukala im majka! I ne bi priznali zločincima, ne bi priznali da njima, zločincima i pljačkašima, pripada Kosovo i Metohija? Ko razuman može da prizna da sveta zemlja našeg naroda, i krvlju crnogorskom natopljena, zločincu pripada? Da pripada Kosovo i Metohija nekome drugome, a ne onome kome svojim cijelim bićem pripada? Odriču se krvi mučeničke, odriču se Svetog cara Lazara Grbljanovića, odriču se kralja Nikole i njegove Crne Gore.
A to i ne razumiju, to i ne shvataju ovi moji Montenegrini. I mnogi Crnogorci. A šta je Crna Gora bez Peći, bez Đakovice, bez Prizrena? To Montenegrin i nesrećni Crnogorac i ne osjeća. Ne osjećaju, nažalost, tu prazninu. Ne osjećaju nedostatak svoga bića, tkiva, duše svoje. Žalosno. Pečalno. Oblasti Kosova i Metohije bile su i sastavni dio i države Svetog Jovana Vladimira. Tu je bila prestonica Bodina Vojislavljevića. 1073, baš tu, odigrava se značajna bitka između Bodina i vizantijske vojske. I Bodin gubi bitku, i pada u zarobljeništvo. Kosovo i Metohija su sa Zetom i jezgro države Nemanjića i djelimično nasljeđe Balšića.

I kralj Nikola je pjevao: Onam namo, za brda ona,/Govore da je razoren dvor, mojeGa cara; onamo, vele, bio je neGda junački zbor./Onamo namo... da viđu Prizren!/Ta to je moje - doma ću doć!/Starina mila tamo ne zove, tu moram jednom oružan poć!”/

I završavao je svoje pjevanje stihovima: Onamo, namo... za brda ona Milošev, kažu, prebiva Grob!/Onamo pokoj dobiću duši, kad Srbin više ne bude rob!

Dakle, tako je, a ti se sad najedanput odričeš svega i odsijecaš od svih svojih svetinja i od svih svojih slavnih predaka se odričeš, a hoćeš državu! Koju državu? Ne ide to tako, blago meni!!!

E ZATO ... Nemoj da mi se ljute moji, moja braća Montenegrini, nažalost, i mnogi Crnogorci, što ja to, ovu Crnu Goru, ovakvu i ovoliku Crnu Goru, nazivam fildžan-avnojevskom. Jer nije to Crna Gora ni Svetog Jovana Vladimira, ni Crna Gora Vojislavljevića, ni Crna Gora Nemanjića, ni Crnojevića, a pogotovo ne Crna Gora loze Petrovića, kralja Nikole. Nije ni Zetska banovina kralja Aleksandra, nego fildžanče po kroju Avnovjskom iskrojeno. Tamo u Brozovom Jajcu skrojili Crnoj Gori kapu, pa prema kapi i granice krojili. I sad sinovi njihovi, nekrštena djeca tih krštenih komunista, napadaju kralja Aleksandra, unuka kralja Nikole, rođenog Cetinjanina, sa govornim naglaskom cetinjskim, da je on kriv. I idu i korak dalje. Da je srpski narod u Crnoj Gori okupatorski narod i da je Srpska Pravoslavna Crkva, Mitropolija crnogorsko-primorska okupatorska u Crnoj Gori... I još idu i dalje da Srbija danas nastavlja Aleksandrovim - osvajačkim putem ka Crnoj Gori, kojim su nekad valjda i Nemanjići tobož okupirali svoju sopstvenu zetsku pradjedovinu!

Odriču se neznaveni, pa se brane. Obraz sačuvati treba, a napad je vazda bila ponajbolja odbrana.

GRANICE KRALjA ALEKSANDRA

SJETIMO se kada je Crna Gora bila u okvirima Kraljevine Jugoslavije, kada je ta Jugoslavija bila podijeljena na autonomne oblasti zvane banovine. Granice tih banovina, pa i granice Zetske banovine, granice znači Crne Gore, postavio je niko do kralj Aleksandar, unuk kralja Nikole. I Zetsku banovinu učinio većom no što je kralj Nikola i sanjao, pridodavši joj Dubrovnik, Mostar, Foču i sve do Glasinca, Prijepolje i sve do Užica, Mitrovicu, Prizren, Đakovicu, Peć... To je bila Crna Gora sve do 1945. g. A kad su došli nesrećnici, brozomornom ideologijom zatrovani, a opet Crnogorci, Pavle Jovićević i drugi, oni je ufildžaniše...

SUTRA: VASPITAN UZ GUSLE I PRIČE O ČOJSTVU I JUNAŠTVU