FELJTON - USPOMENE IZ DETINJSTVA: STRAH OD BRATOUBILAČKOG POKOLJA, Svesno i razborito je odbio ponuđenu stipendiju od Blaža Jovanovića

Vraćanje vidu djetinjem
Zapretanoj rani
Povratak tuzi
Nevidljivi dodir
Pretočen u strah
I krik
U kostobolju stravu
U njoj brat
Ubija brata
U suzi mi se Grle.

Pjesma, vraćanje stravi. Podsjećanje na vječno u našem čovjeku prisutnu stravu, prestravljenost. Moje sjećanje, njome izraženo, na moje djetinjstvo, na moj vid djetinji. Imao sam četiri godine. U mome selu Bistrici, u kojem imamo neko imanje. Moja majka sa stokom, sa konjem natovarenim onim što se imalo. Mi, djeca, trčkaramo oko nje. Otac je negdje u šumi, za poslom svojim. Kad, kad odjedanput, odjedanput krenu pokolj. U Bistricu sa jedne strane planine, preko crkvine dolaze partizani, a odozgo dolaze vasojevićki četnici, preko Vučja, preko planine. Užas! I moja majka sirota, sa nama djecom, tu je bio moj najstariji brat Veljko, on se upokojio, sestra Milijana, ona je sad u Lipovu, brat Vučica, on je bio sekretar škole u Morači, i član partije, mimo toga što moj otac nije baš mnogo bio oduševljen time, ali bilo je kako je bilo, tu je i moj brat Pavić, godinu dana mlađi od mene, eno ga sad u Podgorici, a brata Dobriju majka nosi pod srcem. Dobrija je sad u Beogradu, a njegov sin je moj vozač. Pavić me drži za ruku, vraćamo se žurnim koracima u Moraču. U Morači đed, siromah, sav prestravljen, đed Radisav, pokojni. Kad nas je vidio, stalno je pjevao pjesmu „evo mene Muja i Alije i đevojke od File Zlatije” sav srećan, jer je mislio da smo izginuli... E, pazite to... Taj strah, koji sam ja primio kao četvorogodišnjak zbog tog pokolja bratoubilačkog, to je ono što ja nosim i dan-danas u svome srcu. To je ono što ću i nositi vavijek u sebi, duboko u moju dušu, u moje tijelo, u moju svijest urezano. I ta pjesma, „Vraćanje vidu djetinjem”, sama je sebe ispisala.

I nije to samo sa mnom tako. Niti sam ja nešto poseban, sem što imam druga snoviđenja.

Svako nosi neki svoj strah u sebi. Svako ima neku svoju djetinju ili životnu priču.

Hiljade porodica, hiljade pojedinaca u Crnoj Gori, u koje je useljen taj strah. I da li treba taj strah obnavljati u Crnoj Gori, kumim vas Bogom, ma kumim vas Bogom!

OTAD  sam krenuo ovim putem, od 1953. godine, ja sam od tada, ruku na srce, od vremena Blaža Jovanovića koji mi je držao šešir 1953. na Vranjaku, na katunu, gdje smo izašli sa stokom. Kao nekad na Ilindan ili Petrovdan, mi svi okupljeni, kako je bio običaj... Ali tada je već bilo zabranjeno da se skupljamo na Ilindan ili Petrovdan. Prvi maj je bio dan određen za okupljanje i za praznovanje. Dakle, tog prvog maja, ili ne znam već kog, okupili se mi gore na Vranjaku. Mi, dječaci, radosni. Radosni. Katun oživio. Pjesma, kolo, seoske zabave, čobanske igre, nadmetanja. Skakali udalj i bacali kamena s ramena... I sjećam se da je moj brat bacao kamen bolje nego iko, a ja sam skakao dobro udalj. Sa momcima bih se nadskakivao, posebno sa mojim Moračanima i Vranjanima, i mojim Medenicama kumovima...

I ja skačem, a onda je bio običaj imati neki šešir na glavi, i najedanput osjetih kako mi neko priđe i skide mi šešir sa glave. Pogledam, nepoznat čovjek drži moj šešir i govori mi: „Mladiću, smeta ti šešir.” Ja ne znam ni ko mi ga skide, a uopšte mi ni ne smeta. Ja sam se samo nasmiješio, i nastavio da se nadskakujem sa mojim kumom Medenicom. I Medenica me nadskoči, ja mu preskočim za pola stope, a ovi oko mene:

„Bravo, pope, bravo, pope!” A ko mi je bio digao šešir sa glave? Glavom Blažo Jovanović!

Boravio Blažo na katunima, podigli mu onu vilu na Vranjaku koja je sad sigurno propala, kao što je mnogo drugo šta propalo. Kao što je i sve što su gradili bez Boga i protiv Boga, i za narod a protiv naroda, propalo. I vrati on meni tada šešir.

BLAŽO Jovanović je poslije nekog vremena imao sjednicu komiteta partije u Kolašinu.

Elem, on je na toj sjednici ispričao kako je bio na katunima, koga je vidio, šta je ko radio, i pred svima je rekao kako je vidio nekog otresitog mladića, a uz to je i dodao da je čuo kako je taj mladić dobar đak. Kada me je temeljno opisao, neko od prisutnih je rekao da je to sin Ćira Radovića. Odmah je neko i pridodao i kako pohađam popovsku školu. Začudio se Blažo Jovanović, i začuđen prokomentarisao: „Da li je moguće da ima još neko da ide u tu popovsku školu?” Nastala je najednom tišina, i on je dodao: „Da mu se da najbolja stipendija da se samo makne sa te škole.” I Radun Bakić, činovnik opštine, a moja majka je od Bakića, šalje mi pismo u kojem me poziva u opštinu. Kuća tog Bakića je na putu između Bistrice, moga sela i Bara Radovića. Ja krenem i svratim kod njega. „Radune, ja ne bih u opštinu. Nemam vremena, kosidba je, plašćenje sijena, sječa lisnika. Evo i danas sam bio u lisniku, i umalo prst ne odsjekoh. Nisam baš vičan majstor, još kad je žurba...” A Radun meni kaže: „Dobro što si ovdje došao...” i on ispriča meni tu cijelu priču. Posebno je naglasio kako je drug Blažo zadovoljan mnome, ali mu nije jasno da pohađam popovsku školu, pa je zbog toga odmah naredio da mi se dodijeli najbolja stipendija, samo da se maknem sa te škole. Radun sad nastavlja kako je ta škola propala i kako je... A ja ne ostajem dužan. On jednu, a ja tri... I odgovorih mu: „Za sada ja ovako. Bez Boga ne mogu! A ako promijenim odluku, ja ću doći da ti kažem.” Tako smo se rastali.

I POSLjE idućeg ljeta završio ja Bogosloviju. Pročulo se. Evo ti jednoga dana na čestitku jednog Perovića koji je rod, da ne kažem otac, jednog od glavnih koji me sada malo napadaju, u „Monitoru”. Dođe, upućen iz komiteta partije iz Kolašina, da mi čestita što sam završio sa odličnim uspjehom Bogosloviju, i da mi pusti stipendiju. Rekoh, srdačno ga upitah: „Što mi dajete stipendiju? Što drugima ne dajete no meni?” On je mirno odgovorio: „Neka, hoćemo tebe da izbavimo iz te škole. A ima li neki drugi fakultet za tebe?” Ja mu odgovorih: „Da nije Teološkog fakulteta, studirao bih medicinu.” „Dobro”, odgovorio je drug Perović. A u to vrijeme meni se nije niti rukopolagalo niti sam htio da se ženim, a i nijesam htio da prihvatim rukopoloženje nego sam samo htio da nastavim studije. Ako me ne prime na Teološki fakultet, jer onda su primali mali broj, morao sam onda da postanem pop, da se zapopim. A, rekoh, meni se nije u to vrijeme popilo, niti mi se ženilo. Sam sebi rekoh: „Ako me ne prime na Teološki fakultet, ja ću na medicinu.” Svjesno, razborito sam odbio ponudu za stipendiju koju je donio drug Perović. I prije Raduna.

I nisam prihvatio ponuđenu stipendiju od Blaža Jovanovića.

GONjEN I PROGANjAN

OD NAJMLAĐIH dana neprekidno sam gonjen i progonjen! Godinu dana nijesu mi dali ni pasoš da idem u inostranstvo, pa sam iskoristio moje rođake, koji su bili i kod jednih i kod drugih. Moj rođak Pavić Radović, čestiti čovjek, stari komunista, bio je sekretar neke partije u Srbiji. On mi je urgirao, te mi dadoše pasoš te otidoh u Švajcarsku, pa u Italiju, pa onda poslije i u Grčku i Francusku. I moram da vam priznam da sam onda bio i bacio pasoš, pa su mi onda teško htjeli da daju pasoš iz Pariza. Tako da ovo što se sad događa, ipak nije ništa drugo no nastavak svega već viđenog i nažalost doživljenog... I to utjerivanje straha i taj strah i to vlastoljublje i progonjenje Crkve.

SUTRA: U PAMET SE BRAĆO CRNOGORCI, NIČIJA NIJE GORELA DO ZORE