FELJTON - ZABLUDE O ISKRCAVANJU SAVEZNIKA NA JADRAN: Zagreb je oslobođen 8. maja 1945, na dan kapitulacije nemačke vojske

Verovalo se da je tu ideju doneo kardinal Spelman iz Sjedinjenih Država. Već tada je general Vokić predviđan kao starešina. Kasnije gerilske jedinice pod nazivom "Križara" su dejstvovale na oslobođenoj teritoriji protiv jugoslovenske države. Nema dokaza da su se počele formirati još 1943, pa ostaje naučni dug kako je isti krug ljudi oko nadbiskupa Stepinca to uradio u zadnjoj godini rata i nakon njenog završetka.

Ljudi "Čiste katoličke akcije" u Hrvatskoj nisu bili složni u pokušaju da se zbaci poglavnik Pavelić i zameni nekim umerenijim katolikom, koji će uz pomoć zapadnih saveznika braniti hrvatske državne granice na reci Drini. U časopisu "Hrvatska smotra", jednom od glasila "Katoličke akcije", branio se ustaški pokret, ali i opominjalo da je naivno verovati da sem ustaša i komunizma, neka treća formula može doneti poredak i organizovati državu. Vatikan je računao na mogućnost da Hrvatska seljačka stranka preuzme kormilo. Maček je jedno vreme bio interniran u logor Jasenovac. Dok je u izolaciji čamio na svom imanju Kupinec, Titovi ljudi su spremali zamku da ga kidnapuju i silom dovedu u njegov štab. Namera im nije uspela. I Hitler je jedno vreme računao na mogućnost da Maček preuzme vladu u Zagrebu. Hrvatski vođa je sve više računao na obnovu svoje stranke, što je u tajnosti svojski i pokušavao, ali je politički cilj bio obnova jugoslovenske države sa svim rešenjima izbegličke vlade u Londonu.

POJAVIO se i projekat uređenja jugoslovenske konfederacije, koji je preko ministra Momčila Ninčića 14. decembra 1942. podneo franjevac Dominik Mandić. Bio je podjednako ustaški i vatikanski čovek, a njegov projekat je značajan zbog toga što ga je podneo iz Rima. Postoji verovatnoća da iza njega stoji i rimski papa. Predlagao je da se ta demokratska Jugoslavija sastoji od tri nacionalne teritorije: "Dok god Hrvati, Srbi i Slovenci ne budu imali svoj određeni čisti nacionalni teritorij, nigde neće biti prave sloge ni trajnog mira između njih". Predlagao je da granica između Hrvatske i Srbije ide koritom reke Neretve i Bosne, pa od ušća reke Bosne do ušća reke Drine, a odatle na dunavsku granicu kod (Bačke) Palanke, tako da bi subotički i somborski prostor u Bačkoj pripao Hrvatskoj. Srbiji su tako ostavljani Dubrovnik, cela leva strana reke Neretve, Sarajevo, Tuzla, a Hrvatskoj sve na zapad.

Mandić je predlagao da bi trebalo "poslije rata najdalje za tri godine potpuno pučanstvo preseliti tako da u srpskom dijelu ne bude Hrvata, niti u hrvatskom narodnom teritoriju Srba". Muslimanima bi se dala sloboda da se sele na jednu ili drugu stranu, ili ostanu gde jesu pa priznaju nacionalnost i državu zemlje u kojoj su ostali. Među dokumentima, koje je 1985. objavio hrvatski istoričar Lju6o Boban, nije navedeno ko stoji iza ovog projekta, ali je očigledno da on nije mogao biti proizvod mišljenja samo jednog fratra.

Kako je tu predviđano temeljito etničko čišćenje, najmanje milion Srba za sto hiljada Hrvata, ovaj projekat nije proizveo dublji odjek...Ostalo je nejasno je zašto je odbrana Hrvatske 1945. vođena na liniji Sremskog fronta, upravo na mestu gde je, po predlogu Dominika Mandića, išla granica razdvajanja dva naroda. Isto je tako nejasno zašto je partizanska vojska oslobodila Zagreb 8. maja 1945, na sam dan kapitulacije nemačke vojske.

PRESUDNA tačka u razvoju jugoslovenske revolucije u periodu 1941-1945. bio je poraz četničkog pokreta sredinom 1943, na reci Neretvi. Štab Draže Mihailovića je od početka decembra 1942. planirao veliku vojnu operaciju protiv partizanskog uporišta u zapadnoj Bosni. Četnici bi zauzeli Split i Sarajevo, a planirano je i prodiranje prema mađarskoj granici, kao što prikazuje Milan Lazić u svojoj "Istoriji ravnogorskog pokreta" (1997).

Smisao tako nerealne strategije da se sa 15.000 neorganizovanih četnika, sa dodatkom još nekoliko hiljada koje bi se skupile prema Bosni, objasnio je sam general Mihailović na suđenju 1946: "Izvešten sam od engleske misije, koja je bila kod mene u licu pukovnika Belija, da će se zapadni saveznici iskrcati uz našu jadransku obalu početkom 1943. godine. U tom cilju preduzeo sam sve što sam mogao da ovladam prostorom dalmatinskim kako bih mogao biti vodeća grupa u prodiranju saveznika na Balkanu. U tom cilju hteo sam da otklonim svaki partizanski uticaj na Dalmaciju".

General Mihailović je tada izričito optužio zapadne saveznike i kraljevu vladu u Londonu, da je to bio "Jedan isti pravac, jedno isto držanje, nepomirljiv stav prema partizanskim odredima. Sve je to znao vojni kabinet emigrantske vlade u Londonu i složio se sa takvim stavom". Ovo je potpuno menjalo strateške osnove četničkog pokreta, dolaskom Draže Mihailovića na Ravnu goru 11. maja 1941. Tada mu je osnovna smernica bila da ne počinje i ne izvodi nikakve ofanzivne akcije, da priprema narod i svoje jedinice, a da će njegovo vreme doći kad saveznici otvore front i četnici dobiju zadatak da iz pozadine zadaju ofanzivne udarce.

OČEKUJIĆI savezničko iskrcavanje na jadranskoj obali od početka 1943, on je pripremao i izveo takav prodor u Dalmaciju i srednju Bosnu. Nije sasvim jasno da li su zapadni saveznici bili čvrsto ubeđeni u iskrcavanju na dalmatinskim obalama. Čerčil je u maju 1944, zvanično objasnio vođama britanske zajednice naroda "da nikada nije bila ikakva veća akcija na Balkanu". Ipak su se za takvu mogućnost svi pripremali, otkada je bilo planirano da se početkom 1943. napravi iskrcavanje na Siciliji. Zbog toga je postojao određeni nesporazum između Hitlera i Musolinija o neophodnosti uništenja pokreta otpora u Jugoslaviji, u obe njegove varijante. Musolini je nastojao da spase četnike kao snagu za obračun sa partizanskim jedinicama, ali je nemačka strana sumnjala da određeni ljudi u italijanskoj vojsci preko četnika imaju neke druge anglofilske namere. General Mihailović je u ovo područje poslao Miroslava Perana i Krešimira Samodola, u nameri da u četničke jedinice ubace četiri hiljade katolika. Mislili su da u dolini reke Krke i Ravnih Kotara mogu dići 8.000 četnika.

KROATIZOVANjE DALMACIJE

U JUGOSLOVENSKOJ revoluciji je Dalmacija imala izuzetan značaj. Ne radi se samo o njenom strateškom položaju. Formalno je većina teritorija bila uključena u Nezavisnu Državu Hrvatsku, ali stvarno pod italijanskom okupacijom. U samom narodu je hrvatski nacionalizam bio razvijen u oblastima unutrašnje Dalmacije (Dalmatinska Zagora), gde je seljačku dušu kontrolisao katolički sveštenik. Narod je sa velikim istorijskim zadocnjenjem kroatizovan. Zbog toga je i takva surovost u njemu. Svi muslimani i deo pravoslavnih je tek od 1718. prihvatio katoličku religiju. Te oblasti, zajedno sa Slovenijom, bile pod kontrolom katoličkih klerikalaca.

SUTRA: RAT SE NIJE MOGAO DOBITI BEZ SOVJETA