FELJTON - BOMBARDOVANJE BOLNICE U KASINDOLU: Snage Unprofora su razorile i rezervoar za vodu
PRITISAK međunarodne zajednice, bolje rečeno predstavnika Zapada i NATO-a, iz dana u dan je sve jači. Traži se povlačenje artiljerijskog oružja Srba iz okoline Sarajeva.
Mobilna hirurška ekipa kasindolske bolnice, Foto Iz izveštaja nezavisne međunarodne komisije
Prijeti se bombardovanjem. Iznad bolnice često se čuje huk granata. U šumi iznad objekta "Srbija", vidljivo je oštećenje krošnji drveća i razrovano tlo. Dolazimo do zaključka da su padale granate i na ovaj teren. Svima nam je poznato da su na Igmanu stacionirane francuske snage i da se s tog mjesta ispaljuju granate na srpske snage. Da je to istina, pokazaće se 24. avgusta 1995. godine. Toga dana idem na sastanak u Ministarstvo zdravlja.
Dan je oblačan i kišovit. Poslije obavljenih poslova, vraćam se u bolnicu. Stajem na parkiralište ispred vešeraja. Pozdravlja me nekoliko zaposlenih koji tu stoje u grupi.
Vidim ozbiljnost i zabrinutost na njihovim licima i krećem se prema upravi, a oni za mnom. Malo mi je čudan taj susret. Ne progovaram ništa. Odjedanput neko izgovori:
"Direktore, granatirali su nas! Zar to ne znate"? Stadoh kao ukopan i pitam šta se desilo?
"Pogledajte u park lijevo od vas", rekoše. Oni krenuše u park prvi, a ja za njima. Pred nama se ukaza krater dubine gotovo metar i prečnika od dva metra. Shvatih da je tu pala granata. Odmah pitam: "Je li ko povrijeđen?" Brzo odgovaraju: "Ima ih pet, ali nisu životno ugroženi". Idem brzo ka hirurškom odjeljenju da vidim povrijeđene.
Saradnici me zaustavljaju pred objektom "Jugoslavija". Pokazuju na prozore hirurgije. Na nekoliko prozora, stakla izbušena od gelera. Tek sad shvatim šta se desilo. Kažu mi da je kiša padala i da u bolničkom krugu nije bilo pacijenata, zaposlenih i posjetilaca.
HEROJSKI ČIN NENADA ČEČURA
PRVA polovina avgusta, tačnije 12. avgust 1995. godine. Negdje poslije 16 časova, idem hodnikom prema ambulanti hirurgije. Korak mi prekida škripa kočnica sanitetskih kola. Vozač otvara vrata i ranjenika iznose do ambulante.
Pratnja usplahirano govori: "Bio je živ do pred kapiju bolnice". Gledam u oči ranjenog. Nema znakova života. Pogođen je na Zlatištu prije sat vremena, do pola puta je bio svjestan i govorio: "Samo da stignem do bolnice, ljekari će me spasiti". Oko dvjesta metara pred bolnicom, prestao je da diše. Saznajemo da se zove Nenad Čečar. Još jedan detalj na poginulom me iznenađuje. Vidim da nema lijevu potkoljencu i da je nadomještava proteza. Rodbina će nam posle ispričati je Nenad izgubio potkoljenicu u ratnim dejstvima 1992. godine. Poslije rehabilitacije, urađena mu je potkoljenična proteza i Nenad se vratio u jedinicu. Tada sam shvatio kakav je herojski čin Nenad uradio. Poslije gubitka djela tijela, po svim pravilima bio bi oslobođen vojne obaveze. Nenad je bio fakultetski obrazovan, što znači da je mogao da bude angažovan u bilo kom administrativnom poslu.
Međutim, on se vratio se među svoje saborce. Postupak za divljenje, pogotovu kada se sjetim svih onih vojno sposobnih, koji su svoju obavezu prema otadžbini zamijenili dezerterstvom.
Kroz glavu mi prođe misao da je to bila velika sreća. Da nije bio kišan dan, desio bi se masakr. Sreća u nesreći. Obilazim povrijeđene. Ranjena su tri zdravstvena radnika i dva pacijenta. Veliki broj sitnih gelera nanio im je povrede najviše u predjelu donjih ekstremiteta. Sve zaposlene obuzima strah, jer, eto, i mi smo postali nezaštićena meta.
Odmah na početku rata 1992. godine, na veliki dimnjak bolničke kotlovnice postavili smo zastavu Crvenog krsta, koja je bila vidljiva sa svih strana. To nije bilo dovoljno upozorenje da se izbjegne granatiranje.
STIŽE jedna vijest, koja nas je sve u bolnici obradovala: počinje gasifikacija Lukavice i Kasindola. Radi se o donaciji međunarodne zajednice. To znači da će se dovesti plin i u bolnicu i da više nećemo imati muka sa grijanjem. Naši predstavnici, koji sarađuju sa stručnim licima stranaca, zovu se Milan Bjeloglav i Slavo Krajšnik. Oni mi detaljno prenose informacije i ulivaju sigurnost da će projekat biti ostvaren do kraja godine.
Ali, trenutna situacija mi ne daje mnogo vremena da o tome razmišljam. U stalnoj sam vezi sa ekipom u DZ Kalinovik. Pred sam kraj mjeseca avgusta, posjećuju me pripadnici francuskih snaga. Ubijeđen sam bio da su nas njihovi vojnici granatirali. Iz ogorčenosti prema njima, a oni su najmanje krivi za ova dešavanja, ne nudim im ni da sjednu.
Obavještavaju me da su donijeli humanitranu pomoć. Ne mogu da prećutim i pitam ih:
"Zašto ste nas granatirali?" Oni gledaju začuđeno. Pozivam ih da vide krater ostao nakon eksplozije. Pristaju da napravimo uvid.
To i učinimo, ali nije to za njih bilo dovoljno ubjedljivo. Pitaju me: "Imate li dijelove granate?" Saradnicima kažem da donesu gelere, koje smo našli nakon eksplozije, kao dokazni materijal. Dajem im ih na uvid. Pokazuju jedni drugim. Čekam šta će da kažu.
Poslije kraće pauze, kažu: "To je naša granata". I samo sliježu ramenima. Razilazimo se.
Počinju bombardovanja naših snaga u okolini Sarajeva. Na vezi sam sa ekipom u Kalinoviku. Počeli vazdušni udari po Vojnom logoru u Kalinoviku. U našoj neposrednoj blizini je kasarna u Lukavici. Čuju se eksplozije. Bombarduju hangare. Strepimo i čekamo koliko će biti još povrijeđenih, mrtvih? Bombarduje se i rezervoar vode na Pavlovcu i razara 6. septembra 1995. godine. Prekida se snabdijevanje bolnice vodom. Dijaliza ostaje bez vode. Pacijenti koji su uključeni na redovnu dijalizu u tom trenutku hitno moraju biti isključeni. Ne znamo šta da radimo. Dolaze ekipe novinara. Slikaju mjesto gdje je rezervoar razoren.
POKUŠAVAM da nađem sagovornika koji bi nam pomogao u nastojanju da se dovod vode što prije uspostavi. Ne dobijam pozitivan odgovor. Jasno mi je da samo sa svojim ljudima možemo da uradimo prespajanje i da se priključimo na rezervoar, koji već inače, nije duže vremena u upotrebi. Treba nam vremena, ali ipak to uspijevamo da uradimo. Odmah obavljamo hlorinaciju postojećeg izvora. Nažalost, jedna smjena pacijenata, koja je na redu za dijalizu, čekaće još dva dana. Divim se mojim ljudima koji su to uspjeli da izvedu. Ljudi iz Kriznog štaba u Kasindolu nam pomažu. Stalno ima novih vijesti o granatiranju i dejstvu NATO avijacije po Hadžićima; prvenstveno ciljaju Remontni zavod.
Na Jahorini radare, Pale, Ilidžu, Bolnicu "Žica", fočanske mostove i druga mjesta. Iz Kalinovika mi javljaju šta se gore dešava, razaranje, žrtve...
Krajem septembra prestaju bombardovanja. Jedna vijest, koja mi bar malo daje optimizma, jeste da se priprema teren za postavljanje gasovoda na području Lukavice i Kasindola.
Milan Bjeloglav iz "Unioninvesta" snima našu kotlovnicu, postavlja trasu gasovoda kroz krug bolnice i vrši pripreme za početak radova. Meni je samo želja da što prije počnu radovi i da u zimu uđemo sa obezbijeđenim grijanjem. Međutim, početkom oktobra borbe oko Trnova dobijaju na žestini. Muslimanske snage su znatno nadmoćnije u ljudstvu.
Situacija je kritična na odbrani Trnova. Iz komande Korpusa nam poručuju da budemo u stalnoj pripravnosti. To se sve dešava u periodu od 4. do 8. oktobra 1995. godine.
SUTRA: EGZODUS SRBA IZ SARAJEVA