FELJTON - ZLOČINCI UBIJAJU NEVINU DECU: Dve devojčice na Grbavici pogođene su snajperskim hicima iz Federalnog Sarajeva

Mi ne možemo to da prihvatimo, niti da shvatimo, na osnovu čega sud izriče takve presude? Nastavljamo dalje da se borimo sa istim teškoćama. Dolazi toplije vrijeme.

Lakše je, rješili smo se nekako zime. Ulazimo u mjesec jun. Iz policije sa Grbavice stiže vijest da će se 16. juna 1994. godine, na Mostu bratstva i jedinstva, obaviti razmjena zarobljenika. U toj grupi će biti i moje kolege. Ova vijest me silno obradovala, ali još ne smijem da budem uvjeren da će se to i desiti. Nije prvi put da se ti dogovori ne ispoštuju. Stiže mi poruka 16. juna, u jutarnjim časovima, da se pojavim na Grbavici, kako bih dočekao i preuzeo kolege. Uzbuđen sam i prenosim bolničkom osoblju da idem na Grbavicu. Vukan, Vito i ja odlazimo na Grbavicu. Ogromna doza straha je prisutna, jer snajper stalno vreba. Konačno smo na odredištu. Prilazimo našim policajcima. Upozoravaju nas da se sklonimo i ne budemo vidljiva meta.

Uz pratnju Crvenog krsta, pred nas izlaze dr Marko Vuković, dr Nemanja Veljkov, dr Ranko Medan i dr Dejan Kafka. Prof. Vuković je moj prvi učitelj hirurgije. Idemo jedan drugom u zagrljaj. Marku pune oči suza. Kaže: "Slavko, hvala! Evo me među svojima. Ja sam se ponovo rodio". Briše suze. Pozdravljam se potom sa Nemanjom, Dejanom i Rankom. Sjedamo u kola i vozimo se prema restoranu "Kula". Dočekuje nas veća grupa ljudi. Srdačno se pozdravljamo sa svima. Kolege iscrpljene, gladne i odmah sjedaju za sto gdje je serviran ručak. Ne mogu da vjeruju šta je na stolu za ručak. Šta se desilo? Zbog čega su uhapšeni i osuđeni i kako je postupano s njima u zatvoru? To su naša pitanja. Najupečatljivije kazivanje je bilo ono dr Dejana Kafke, hirurga, najmlađeg među njima.

Dr Dejan je sin poznatog sarajevskog dječijeg hirurga, prof. dr Ivana Kafke. Dejan je ostao u Sarajevu sa porodicom i izvršavao svoje radne zadatke na Klinici Koševo. Tog 4. januara 1994. godine izašao je iz dežurstva, predao jutarnji izvještaj i, kada se spremao da ide kući, došli su naoružani ljudi, uhapsili ga i bez ikakva objašnjenja odveli u Centralni zatvor u Sarajevu. Dejan nam kaže da nije mogao sebi da dođe šta ga je snašlo, ali ga je veći strah obuzimao šta će se na kraju desiti s njim. Vrhunac je bio kada su ga u zatvoru smjestili u samicu, u kojoj je proveo osamnaest dana.

"Ali, prođe nekako i tih osamnaest dana", nastavlja Dejan svoju priču. "Tog dana izvedoše me iz samice i dovedoše pred jednog čovjeka, koji reče da je on ispred Međunarodnog crvenog krsta i da je došao da nas obiđe. Daje mi karticu u kojoj je navedeno da sam na spisku CK i da sam od sada njihova briga. Tog trenutka sam postao svjestan da ipak, eto, neko vodi brigu o meni i da neću završiti negdje kao što su Kazani ili slično. Pošto govorim engleski, saznajem da je neko tražio pomoć CK, što je i bila istina. Nakon obavljenog razgovora sa predstavnikom CK, ne vraćaju me u samicu, nego smiještaju u jednu veliku sobu, zajedno sa kriminalcima, narkomanima i ubicama. Začudo, u toj sobi nisam doživio neke teže neprijatnosti. Dolazi dan suđenja i izriče mi se kazna zatvora od dvije godine i dva mjeseca. Navodno se nisam odazvao na mobilizacijski poziv, odnosno da sam izbjegavao odlazak u vojsku. To je obična izmišljotina, jer sam imao radnu obavezu na klinici, na kojoj sam inače radio i sa koje su me odveli."

Svi pomno pratimo Dejanovo kazivanje, ali u neko doba ga prekidamo i dogovaramo se šta da se dalje radi. U međuvremenu javljamo ministru Kaliniću da su kolege stigle u Bolnicu. Oni mole da im pokušamo obezbijedti telefonsku liniju da se jave porodicama.

To dosta teško ide. Nemamo direktne veze sa Jugoslavijom. Uspijevamo preko vojnih linija da se jave. Takođe, potrebno je naći sobe gdje će se kolege smjestiti. Uspijevamo da i to riješimo. Dogovaramo da prof. Vuković, dr Kafka i dr Medan ostanu da rade u Kasindolu. Dr Veljkov će otići na Ilidžu i javiti se u Bolnicu "Žica". Omogućavamo im da budu odsutni i odu u posjetu svojim porodicama. Sa prof. Vukovićem i dr Kafkom hirurgija dobija veliku pomoć, što će se kasnije u radu jako osjetiti.

VRIJEME prolazi, ušli smo duboko u 1995. godinu. Negdje oko 16 časova, dana 11. marta, uz jeku sirena, stižu sanitetska kola i staju ispred ulaza za hiruršku ambulantu. Za njima u pratnji još nekoliko kola. Vrata jednog auta se otvaraju i pratnja iznosi dva dječija, beživotna tijela. Dr Marko i ja smo u neposrednoj blizini. Tijela unose u ambulantu.

Odmah skidamo deke sa njih i gledamo u jeziv, užasan prizor. Na nosilima dvije djevojčice razmrskanih glava i prosutim mozgom po nosilima. Nas dvojica ostali smo bez daha i gotovo bez svijesti. Ne možemo da progovorimo. Dr Marku pljusnuše suze, a ja ne mogu da progovorim, usta mi se osušila i slijepila. Zanijemio sam. Prilazimo jedan drugom u nevjerici da može postojati takva zločinačka ruka, koja je snajperom oduzela život ovoj djeci. U ambulanti veći broj prisutnih. Čuju se jecaji i komentari šta se to dešava u ljudima koji čine ovakva zla.

Dobijamo prve informacije da su djevojčice ubijene na Grbavici. Nesretnice su bile vani, vjerovatno u nekoj dječijoj igri, kada su pogođene snajperskim hicima iz Federalnog Sarajeva. Ubrzo utvrđujemo indentitete stradalih djevojčica. Jedna se zvala Milica Lalović, stara je deset godina, a druga Nataša Ušur, stara devet godina.

Nagledao sam se u svom dugom ljekarskom životu mnogo ljudskog stradanja, patnje, raznih vrsta smrti... ali slika dvije ustrijeljene djevojčice, na njihovom prvom koraku u život me je danima i noćima pohodila i mučila u snu. Često sam u mislima proklinjao onoga ko je prstom povukao okidač snajpera. Snajperisti su najveći ratni zločinci. Oni ubijaju svjesno, ciljano, hladnokrvno, pažljivo birajući metu i često žrtvi gledajući i u oči.

Ubiti dijete na taj način je najstrašnije lice rata i najniži nagon ljudske prirode. Taj dan se završava ogromnom tugom i opet sa istim pitanjem: da li će međunarodna zajednica, samo usput, sutradan spomenuti ovaj strašni zločin?

SUTRA: GRANATIRANjE BOLNICE U KASINDOLU