FELJTON - SA SVIH STRANA NUDE POMOĆ: San o budućem Kliničkom centru počeo je da se ostvaruje
NAŠA stalna briga je bila dolazak osoblja na posao. Treba ići po njih na Grbavicu, Jahorinu, Pale, jer tamo stanuju. Znamo sve šta na tom putu vreba.
Prvi pacijenti priključeni na aparate za dijalizu. Foto Iz izveštaja nezavisne međunarodne komisije
Ne prođe dan, a da se na postojećim relacijama ne desi neki incident. Na putnom pravcu Vraca - Kula, naročito u dijelu Lukavice, postavljene se velike betonske cijevi u cilju zaštite. Takođe, na dijelu puta Grbavica - Vraca postavljene su deke, da pokriju vidljivost puta iz pravca Sarajeva. Za prevoz je, po običaju, zadužen Vukan, on "kedijem" vrši prevoz osoblja, ranjenika, hrane, lijekova. U ovaj posao uključujemo i Vitomira Ždrala. Radovi napreduju na pripremi prostora. Svakodnevno obilazim bolnicu i razgovaram sa svima koji rade. Prave se prve probe sa vodenim pumpama i već nastaju prvi problemi zbog lošeg pritiska u našem lokalnom vodovodu.
Majstori kažu da će iznaći mogućnost njegovog stabilizovanja, odnosno dovođenja na mjeru koju će moći da podnese instalirana mreža i aparatura. Čim su našli rješenje, meni bi lakše. Sa 5. decembrom završavamo radove. Da bi se pacijenti mogli priključiti na aparate za dijalizu, aparate je potrebno baždariti. Takve osobe u ovom trenutku mi nemamo. Ne znam šta da radim. Razgovaram sa sestrom Mitrom koja je na dijalizi radila i prije rata da pokušamo iznaći rješenje. Predlaže mi da pozove osobu u Beogradu koja je prije rata servisirala aparate za dijalizu u Sarajevu i da se sa njom posavjetuje. To me obradova i omogućim joj da uspostavi telefonsku vezu sa Beogradom.
NA SREĆU osoba koju Mitra poznaje, a ime mu je Zaharije Bulatović Zarije, odmah se javi. Iznesem mu svu problematiku i našu molbu. Odmah bez zastoja od gospodina Zarija smo dobili odgovor da će nam pomoći. Da bi se ova tehnička usluga uradila, Zarije mora doći kod nas. Mitra ga bojažljivo pita da li bi bio voljan da dođe? Nije prošao ni djelić sekunde, odgovor je bio potvrdan. Bili smo srećni. Saopštio nam je da će doći do Bolnice Koran na Palama, a da mi dođemo pred njega. Tako se i desilo. Kada smo dobili informaciju da se pojavio u Bolnici Koran bili smo presrećni i brzo smo poslali kola po njega. Pojavio se u našoj bolnici, srdačno se rukujući sa Mitrom i svima nama koji smo ga dočekali.
Nakon kraćega odmora pristupio je baždarenju aparata i svih šest je pripremio da se mogu uključiti u rad. Svima nama to je bilo veliko zadovoljstvo i doktorke Živadina i Brana odlučuju da prva dijaliza bude urađena 9. decembra 1992. godine. Kasnije ću odlučiti da u sestrinski tim uključim Marinu Vidović, Draganu Nogo i Sanju Džebo. Gospodinu Bulatoviću se zahvaljujem i pitam ga koliko smo dužni za ovu njegovu uslugu.
Odgovor je bio kratak: "Ništa! To je moja donacija za ovu bolnicu".
PRIJEM U BEOGRADU
KRAJEM decembra idem u Beograd, sa namjerom da posjetim Klinički centar Srbije, odnosno direktora, gospodina Milivoja Stamatovića. Prijem mi zakazuje ministar Kalinić. Direktora Stamatovića sam imao prilike da prije rata upoznam. Po najavi sam odmah bio primljen, sa prijateljskom i srdačnom dobrodošlicom. Direktor Stamatović mi odmah postavlja mnoštvo pitanja, u smislu kako je kod nas, šta se dešava, itd. Moji odgovori su se svodili na opise stradanja koja se dešavaju, potom da po pitanju sistema zdravstvene zaštite počinjemo sve iz početka i da jednostavno nemamo ništa te da nam svaka pomoć dobro dođe. Posle dužeg prijateljskog razgovora, direktor poziva šefa centralne apoteke KCS, sa kojim se upoznajem, da mu izdiktiram moju potrebu, koju mogu spakovati u gepek putničkog automobila, sa napomenom da, kada sljedeći put dođem, mogu da se javim opet i da tražim što mi je neophodno. Neobično sam zahvalan gospodinu Milivoju Stamatoviću na prijemu i donaciji. Vozač i ja sa robom se vraćamo u bolnicu bez smetnji u putu, i odmah predajem pošiljku u apoteku.
SA NESTRPLjENEM čekamo taj početak i uključujemo prvog pacijenta. Radi se o Slobodanu Stjepiću. Gledamo u sisteme priključene u podlakticu pacijenta, čekamo da krv poteče i krene prema aparatu za dijalizu. To se i desi. Sve nas obuzima zadovoljstvo zbog našeg poduhvata i što će jedan broj pacijenata imati mogućnost da dobije usluge dijalize u blizni mjesta stanovanja. Obavještavamo dr Dragana Kalinića, tadašnjeg ministra da smo uspjeli. Ministar srećan i pun hvale. Kaže da će nas uskoro posjetiti.
Nakon otvaranja dijalize, prilazi mi sestra Nadežda Bojović i obraća mi se sa riječima:
"Direktore, kada ste prvi put sa nama zaposlenim razgovarali, rekli ste da ćete osnovati klinički centar i da tražite od nas podršku! Čestitam. Ovo pokazuje da smo na tom putu".
Drago mi je bilo da sam to čuo od sestre za koju su rekli, a i sam sam se uvjerio, da je među najvrijednijim i najcijenjenijim u bolnici.
Opet stiže poruka od ministra Kalinića da će uskoro posjetiti bolnicu visoka crkvena delegacija Srpske pravoslavne crkve. Već je druga polovina mjeseca decembra, uspjeli smo da obezbijedimo veću količinu nafte, pa imamo mogućnost koliko-toliko da grijemo bolnicu. Najavljena delegacija dolazi u posjetu. Ministar Kalinić je sa tom crkvenom delegacijom, koju predvodi mitropolit, gospodin Irinej Kovačević iz Čikaga, SAD. U njegovoj pratnji su sveštena lica iz Mitropolije dabrobosanske. Sa delegacijom je i jedna grupa naših iseljenika, koji žive u Kanadi.
U RAZGOVORU nam je upućeno mnogo pitanja od toga kako radimo, imamo li na raspolaganju sanitetskog materijala, hrane? Vidljivo je da nemamo napajanje strujom. Pitaju koliko ima povrijeđenih? Kako su Srbi u Sarajevu?... Nižu se pitanja...
Gospodin Kovačević je, poslije Drugog svjetskog rata, otišao u SAD. Nije toliko obaviješten o nivou zdravstva koji je bio u SFRJ. Bio je iznenađen šta nam sve nedostaje, odnosno šta tražimo i na šta smo navikli u radu. Predaje nam jedan paket sanitetskog materijala, za koji smatra da je to nešto izuzetno vrijedno i da je to za nas iznenađenje.
Iz pristojnosti nismo komentarisali njegov paket, jer to što smo dobili od njega, mi koristimo svakodnevno i dobijamo preko Crvenog krsta Jugoslavije. Daruju nam određena novčana sredstva za pomoć bolnici. Obećavaju da će se potruditi da znatno poboljšaju naše stanje. Razgovor i posjeta se završavaju u večernjim časovima, sa nadom da će u idućoj godini stići donacija, koja će nam omogućiti mnogo komforniji i kvalitetniji rad. Ispraćamo naše goste. Zahvaljujemo im na posjeti i želimo im srećan put.
USKORO iznenađujuća posjeta predstavnika Svjetske zdravstvene organizacije, koju predvodi dr Risto Tervehauta. Prvi put sam sreo predstavnike Svjetske zdravstvene organizacije na Koševu, aprila mjeseca 1992. godine. Nažalost, kod nas se pojavljuju prvi put tek na kraju ove godine. U dužem razgovoru, iznosimo im naše potrebe. Dobijamo jednu količinu sanitetskog materijala, antibiotika, sredstva za dezinfekciju. Pri rastanku, izražavamo im zahvalnost, ali još jednom ističemo svoje potrebe i upućujemo im molbu da nas češće posjećuju. Krajem iste godine, održava se osnivačka skupština Društva ljekara i stomatologa Republike Srpske u Milićima. U nemogućnosti da lično prisustvujem, šaljem svoga delegata.
SUTRA: SNAJPERISTI PUCALI NA DECU