FELJTON - BITKA ZA VLADIMIROV ŽIVOT: Lekarima iz Kasindola prijale su pohvale kolega iz Beograda

Agregat je u mogućnosti jedino da napaja strujom prostor gdje je rendgen aparat, novoformirani prostor operacionih sala, kabinet transfuzije krvi, intenzivnu njegu i hirurškog odjeljenja. Ostale dvije trećine bolničkog prostora i kuhinja koriste svijeće i baterijske lampe koje se na prste mogu prebrojati. Uspjeli smo, kadrovski minimalno, da formiramo hirurški tim. Pojedine sestre sa drugih odjeljenja uvodimo u hirurški posao. Privikavamo se na svakodnevno zavijanje sirena saniteta kada ulaze na bolničku kapiju. I tako je bilo i 20. novembra 1992. godine. Začu se prodoran zvuk sirena sanitetskog vozila "pincgaurea", nama već dobro poznatog. Hirurška ekipa je već u trku prema hirurškoj ambulanti, gdje se kola zaustavljaju. I ja sam među njima. Kola naglo staju. Vozač i suvozač iskaču i bolnim glasom viču: "Pogođen je u trbuh, krvarenje je veliko". Otvaraju vrata saniteta. Na nosilima leži vojnik bez svijesti, a pratilac mu drži lijevu ruku koja krvari. Velika količina krvi se razlila po uniformi i nosilima.

NEKO od nas prihvati ručke nosila i poče da ih povlači. Vojnik koji drži ruku se izdera:

"Šta vam je, polako, otkinućete mu ruku"! Ja se uključim u daljnje iznošenje ranjenika i vidim da je lijeva ruka potpuno deformisana, oblivena krvlju i prihvatim je. Pogledam mu u oči, reaguju. Sa lijeve strane trbuha primjetim ranu na kojoj se vidi prolabirani dio trbušnog sadržaja, sve praćeno obilnim krvarenjem. Za sve to mi je trebao dijelić sekunde. Brzo ga unesemo u salu. Konstatujemo da povređeni nije svjestan, nema pulsa na periferiji, niti je pritisak mjerljiv. Jasno nam je da je to teška politrauma, sa izraženim hemoragičnim šokom. Svako u svom domenu kreće da pomogne. Dr Tanja, anesteziolog, sa anestetičarom Markom obezbjeđuje disajne puteve. Formira se venski put. Krv se daje Nenadu da odredi krvnu grupu. Nada i Milena spremaju sve neophodno za hitnu operaciju. Doktor Ratomir Bodo i ja se hitno spremamo za operaciju i naglas razmišljamo šta nas očekuje.

UZ NAS dvojicu imamo na raspolaganju još samo dva mlada doktora početnika. To su Igor i Srđan, koji su nedavno završili fakultet i u ovoj ustanovi počeli da uče hirurgiju. Sa nestrpljenjem čekamo da Nenad odredi krvnu grupu i vidi da li imamo krvi na raspolaganju. A onda ako odgovor bude da imamo jednu ili dvije doze ili možda nijednu, biće sve uzalud. Sa povređenog se skida uniforma, sestre su sve spremile za operaciju.

Igoru i Srđanu kažemo da se i oni priprerme. Ja perem operativno polje, koje se brzo pokriva hirurškim čaršafima. U tom momentu utrčava Nenad u salu i nosi prvu flašu krvi sa komentarom: "Biće još". Krv se uključuje i ekipa dobija na sigurnosti. Pošto smo napravili uvid u postojeće rane, ja i Bodo odlučimo da pravimo poprečni rez u gornjem dijelu prednjeg trbušnog zida, kako bi se trbuh otvorio.

Pored rane na lijevoj nadlaktici i laktu vidljiva je rana sa bočne lijeve strane trbušnog zida i grudnog koša kroz koju je izašao - prolabirao omentum - opornjak iz trbušne šupljine. Brzo smo otvorili trbušnu šupljinu, a ona puna krvi i u njoj plove komadići pocijepane slezine. Nađemo raskomadanu slezinu, brzo zbrinemo krvne sudove i odstranimo je. Već lakše dišemo, jer smatramo da smo zbrinuli najveći izvor krvarenja.

Međutim, u trbuhu se i dalje pojavljuje svježa krv. Pravimo uvid u ostale organe trbuha.

Primjetimo u lijevom režnju jetre veliku razderotinu koja krvari. Sada počinje borba kako zaustaviti to krvarenje. Šije se jetra. Teško ide. Pojedini šavovi ne uspijevaju da zaustave krvarenje. Tanja nas požuruje. Na sreću, jedna iza druge, donose se boce krvi.

Nemamo izbor, pa ubacujemo vrele komprese, da njima pokušamo zaustaviti krvarenje.

Posle velikog uloženog truda i napora uspijevamo da stavimo mjesto krvarenja pod kontrolu.

GLEDAMO i ostale dijelove trbušne šupljine, kako bismo vidjeli da li ima još povreda.

Primjetimo na dijafragmi lijevo razderotinu preko pet centimetara, koja pravi komunikaciju sa lijevom stranom grudnog koša. Kako se pluća pomjeraju u fazi udisaja i izdisaja, tako krv navire prema trbuhu. Ne preostaje nam ništa drugo nego da iz poprečnog reza sa lijeve strane otvorim grudni koš što i uradimo. Zbrinemo povređena pluća, dijafragmu - prečagu, dreniramo pleuralni kavum i zatvorimo grudni koš. Sada ponovo napravimo uvid u trbuh. Krvarenja nema. Postavimo drenove i zatvorimo trbuh.

Uzimamo predaha, jer treba zbrinuti ruku. U tom momentu Tanja nas prekida oštrim glasom: "Šta ste stali, požurite, teče trinaesta doza krvi i više nema."

Pošto je kraj operacije na vidiku mi smireno odvijamo ruku i nakon pranja pristupamo povredi. Podvežemo krvne sudove, potom nađemo u komadima prelom donjeg kraja humerusa - nadlaktične kosti i prekinuti nervus ulnaris - lakatni živac. Ovako težak prelom mi nismo u mogućnosti zbrinuti. Zbrinemo ranu, odnosno meka tkiva, postavimo gipsanu imobilizaciju sa namjerom i nadom kada se povređeni oporavi, da ga uputimo u odgovarajuću ustanovu kako bi se uradila operacija ruke, odnosno definitivno zbrine povreda. Dr Tanji i cijeloj ekipi damo do znanja da je operacija završena. Akt buđenja počinje i na poziv doktorke povređeni otvara oči. Svi smo odahnuli i dijelimo zajedno zadovoljstvo što se prvi dio liječenja završio uspješno. Sada treba nastaviti postoperativni tok, odnosno oporavak. Sva neophodna terapija, koja je u tom momentu potrebna, bila nam je na raspolaganju. Vozimo ga u intenzivnu njegu, smještamo u krevet i saznajemo da se zove Vladimir Radojević, ranjen na Grbavici. Tri nedelje je prošlo od povrede i liječenja, tj. saniranja povreda. Vladimira otpuštamo kući, sa preporukom njegovim roditeljima da se jave u jedan od kliničko-bolničkih centara u Beogradu radi definitivnog zbrinjavanja povreda ruke. Nakon tri mjeseca dolazi nam Vladimirova rodbina da nam se zahvali i prenese poruku hvale kolega iz Beograda kako smo sa uspjehom zbrinuli ovakvu tešku politraumu. To nas je veoma obradovalo.

SUTRA: SA SVIH STRANA NUDE POMOĆ