FELJTON - PLEMENITOST DAVALACA KRVI: Rat i opšta tragedija probudili su dobrotu u našim ljudima

Naziru se konture pojedinih službi, sa prostorom i kadrom koji nam je na raspolaganju. Riješavajući u hodu formiranje pojedinih službi, nailazim na nepremostivu prepreku kako oformiti pedijatrijsku službu, odnosno liječenje djece. U ovom trenutku za to ne postoji kadar niti prostor. Na sreću, imam priliku da upoznam Zavišić Rosu, višu medicinsku sestru koja je radila na Pedijatrijskoj klinici u Sarajevu, a sada je u našoj ustanovi. To mi daje snagu da zajedno sa njom i od postojećeg ljekarskog kadra opšte prakse pokušam da formiram tim. To je nedovoljno, ali mora se napraviti makar taj prvi korak. Razgovaram sa dr Kosom Bozalo Pandurević, ljekarom opšte prakse, koja ima radno iskustvo od prije rata. Dr Kosa dolazi iz Toplika, pješke kroz šumu, pješačeći više od pet kilometara, što je u normalnim uslovima teško ostvarivo.

OBAVIM razgovor sa njom, uz prisustvo sestre Rose, dam prijedlog da bi bilo poželjno da one budu nosioci zdravstvene zaštite djece, koliko budu u mogućnosti, a da ću im ja biti stalno na ispomoći, sa napomenom da će u nekom bliskom vremenu doktorka Kosa biti upućena na specijalizaciju iz pedijatrije. Napominjem da je u toku ratnih dešavanja i kasnije sestra Rosa bila maksimalno angažovana u svom radu. Ekipi će se pridružiti i sestre Vesa i Zorica Novaković, Zorica Elez i Ljeposava Vukadin. Ovaj tim će u toku rata obavljati vakcinacije na području Vojkovića, Lukavice, Tilave, bez obzira na vatrena dejstva i neposrednu opasnost po svoje živote. Meni kao direktoru najteže je palo što nisam bio u mogućnosti da obezbijedim bolnički prostor, gdje bi bila smještena bolesna djeca, što će, nažalost, trajati cijelo vrijeme rata i jedan vremenski period u miru.

Ministar Kalinić me poziva i pita da li sam ja u mogućnosti da instaliram opremu i organizujem hemodijalizu u Kasindolu. Imamo pritisak dijaliznih bolesnika, koji su veliko opterećenje za centre u Srbiji. Čudim se uopšte da možemo o tome razgovarati. Uslovi ne postoje, nema opreme, kadra, infuzionih rastvora, stabilnog izvora struje, sigurnog snabdijevanje vodom i mnogo čega drugog. Dobijam informaciju da je jedan broj aparata za dijalizu, koji su se nalazili na Ilidži, prebačen u Bolnicu Sokolac, a drugi su ostali na Ilidži. Tražim da mi se ostavi određeno vrijeme, da sa svojim saradnicima razmotrim da li je to moguće.

SAZNAJEM da se nalazi na Grbavici doktorica Živadina Milićević, internista, koja je radila na hemodijalizi na Koševu, a na Palama je dr Brana Radović, takođe internista, a radila je u Centru za hemodijalizu. Znam da se na Jahorini nalazi sestra Cecilija-Marija Rajčević, koja je takođe bila zaposlena u navedenom centru. Odlazim na Jahorinu sa Vukanom u posjetu sestri Mariji, da obavim razgovor sa njom, kako i na koji način je bio organizovan posao na Koševu i kako je bio organizovan punkt na Ilidži, gdje se sada nalaze aparati za dijalizu. Iznenađena je našom posjetom i prima nas sa radošću. Sprema nam ručak, trpeza je bogata... Od Marije saznajemo kako je centar na Ilidži organizovan, koliko ima dijaliznih aparata, potom nam saopštava podatak da postoji, pored prostora za pacijente, i dodatni prostor gdje se nalazi sistem za prečišćavanje vode, odnosno osmozu, koji je jako složene tehničke postavke. Krećemo ka Palama da tražimo doktoricu Branu. Iznenađena je našom posjetom. Od dr Brane dobijam saglasnost da se ostvari ova ideja. Sve to izgleda lako, ali kako dobaviti aparaturu, kako je montirati i kako je staviti u funkciju?

TEŠKO povrijeđenog Neđa Bojovića, sa Očađala 31. oktobra 1992. godine, primamo u besvjesnom stanju. Radi se o teškoj povredi kostiju glave, sa ozlijeđenom moždanom masom. Odmah mu obezbijeđujemo sigurnost u prohodnosti disajnih puteva. Naše mogućnosti u zbrinjavanju kranio-cerebralnih povreda, odnosno povreda glave i mozga, minimalne su. Moja procijena je da u neuro- hirurškim ustanovama ova povreda nema šansu da bude izliječena. Povrijeđeni je iz Kasindola, otac je tri kćerke. Rodbina je već tu, pored nas, i traži da mu se pomogne. Ja sam u procijepu dileme da kažem da je stanje bezizlazno, što gotovo svi prisutni i vide, ili da im ipak dam neku nadu. Zahtjev rodbine je da se pomogne, a to znači da se ranjenik šalje dalje. Odlučujemo da ga, uz pratnju anestetičara, pošaljemo u Bolnicu Koran, što se nakon ukazane pomoći i čini. Poslije određenog vremena, uspostavljamo vezu sa Bolnicom Koran i obavještavaju nas da su Bojovića proslijedili prema Bolnici na Sokocu.

UBRZO stiže nova vijest sa ratišta, da su u ovom sukobu poginuli: Nenad Pajić, Neđo Lemez i Neđo Đurović, svi iz Kasindolskog bataljona. Bol i tuga odzvanjaju Kasindolom. Kroz neko vrijeme, sanitet se vraća u Kasindo. Izlazi vozač i anestetičar koji mi saopštavaju da je ranjenik Bojović prestao disati u Sumbulovcu, kaže još "Ja sam bio nemoćan i vratili smo se sa pokojnikom". Jeza me hvata, očekujem rodbinu i znam sve šta će da se dešava dalje. Razmišljam šta smo mi to u mogućnosti da učinimo, bezbroj misli me opsjeda, kako dalje postupati u sličnim situacijama? Opet pokušavam sebe da uvjerim da nismo u bezizlazu. Prisjećam se starijih generacija i njihovih kazivanja da svaki metak ne pogađa, da ako postoje ljudi od struke mogu pomoći velikom broju unesrećenih. To me hrabri i sa takvim uvjerenjem nastavljam sa svojim saradnicima dalje da radim.

Sa ratišta stalno stižu nove informacije o ratnim zbivanjima. Dana, 19. novembra 1992. godine gine Simo Bojović, komandir čete u Kasindolskom bataljonu, kao i borci Bursać Stojan - Mićo, Siniša Lalović i Kutlača Grujo. Bol, grč i sumorna jesen nadvili se nad Kasindolom. Jasno je da se ratna dešavanja usložnjavaju, a među građanima i nama zaposlenim zabrinutost se pojačava, jer se ne vidi mogućnost smirivanja. Naše obaveze postaju sve više zahtjevnije.

NAVIKAVANjE NA SANITETSKE SIRENE

ULAZIMO u drugu polovinu mjeseca novembra. Kako to biva u ovom mjesecu dani sve kraći i hladniji. Kotlovnica za grijanje je na nivou rada kojom se samo održava protok mlake vode kroz radijatore. Agregat je u mogućnosti jedino da napaja strujom prostor gdje je rendgen aparat, novoformirani prostor operacionih sala, kabinet transfuzije krvi, intenzivnu njegu i hirurškog odjeljenja. Ostale dvije trećine bolničkog prostora i kuhinja koriste svijeće i baterijske lampe koje se na prste mogu prebrojati. Uspjeli smo, kadrovski minimalno, da formiramo hirurški tim. Pojedine sestre sa drugih odjeljenja uvodimo u hirurški posao. Privikavamo se na svakodnevno zavijanje sirena saniteta kada ulaze na bolničku kapiju.

SUTRA: PACIJENT - MAJKA RATKA MLADIĆA