FELJTON - SNAGA MITRALJESKOG RAFALA: Alijini su pucali na ambulantu obeleženu Crvenim krstom
POSLIJE oslije uvida u "kadrovsku sliku" bolnice, zaključujem da, osim dr Ratomira Golijanina, hirurga, i dvije sestre instrumentarke Milene Dragićević i Jelenke Močević nema više nikoga ko bio mogao odmah da se uklopi u hirurški rad.
Mitropolit Nikolaj daruje autoru feljtona sliku Bogorodice, Foto Iz izveštaja nezavisne međunarodne komisije
O prostoru i opremi da i ne govorimo. Zgrade su stara gradnja, zidane prije pedest i više godina. Nešto su bolji uslovi gdje je smještena internistička intenzivna njega i odjeljenja.
Jedino ohrabrenje je postojanje relativno dobre radiološke, mikrobiološke i laboratorijske službe, koje su bile osnov za rad bolnice ovog tipa.
Prvi radni dan završavam velikom brigom u mislima. Da li ja mogu uspjeti na ovome zadatku? Neodgovarajući je prostor, nema opreme, nema kadra. Gdje god da krenem, u krugu bolnice vidim veliki broj izbjeglica. Objekat "Centar" je ispražnjen i u njemu su izbjeglice...Iz brigade u Vojkovićima mi šalju Vukana Crnjka, sa kolima koja ima na raspolaganju. Sad se oslanjam na njega u rješavanju pojedinih nemedicinskih problema. U međuvremenu, od komande VRS iz Vojkovića dobijamo zvaničnu potvrdu da se Vukan daje na raspolaganje bolnici. Sa porodicom ga smještamo u jednu ruševnu zgradu u bolnici. Time smo omogućili da nam bude na raspolaganju 24 sata. Nastavljam da se raspitujem za zdravstvene radnike koji žive na ovim prostorima i Grbavici, kako bih im poslao poruku da se jave u Bolnicu u Kasindolu.
IZNENADA se 24. avgusta 1992. godine pojavljuje moja rođaka dr Mira Gavrilović, došla da obiđe moju porodicu i mene, a sa prijedlogom da Spomenka, sa sinovima Predragom i Nenadom i moja majka Savka pođu sa njom u selo Lalevići, opština Danilovgrad, u Crnu Goru. Bili bi smješteni u kući njenog rođaka Miša, gdje se nalazi i ona, sa kćerkom i majkom. Poslije dugog razmišljanja, prihvatam taj prijedlog i moji kreću na put. Ostajem sam, sa velikom brigom kako će oni proći u putu. Poslije dva dana putovanja, dolaze i smještaju se u selo Lalevići blizu Danilovgrada...
Inače, u Bolnicu pristižu prvenstveno mladi ljekari, praktično većina njih nema nikakvo radno iskustvo, a to su: dr Igor Đokić, dr Zdravko Ždrale, dr Ranka Krtinić i dr Branko Raičević. Uspijevam da pošaljem poruku anestetičaru Marku Gajiću da mi se javi, i da ga molim da iz Bolnice "Dr Ernest Grin" u Nahorevu pređe kod nas. On će se, sa svojom suprugom Slavicom, inače medicinskom sestrom, za nekoliko dana pojaviti u Kasindolu.
Sestra Nada pokušava porukama i telefonskim razgovorima da dođe do zdravstvenih radnika koji su na našoj teritoriji, s molbom da nam se priključe.
JEDNE večeri kasno krenem u komandu Korpusa, da posjetim vojnu ambulantu, u kojoj radi dr Nenad Prodanović, sa kojim bih htio da uspostavim kontakt i postignem dogovor o saradnji. Ambulanta je obilježena znakom Crvenog krsta. Veče je, mrak, nema osvjetljenja i sa Vukanom pažljivo prilazim objektu. Odjedanput, zagrmi rafal iznad nas, a potom komadi fasade popadaše po našim glavama. Mi od strah ne znamo kuda da krenemo. Čujemo da neko glasno ispred nas viče: "Ovamo". Ugledasmo i neka vrata koja se otvaraju na jedno pet metara od nas. Uspijevamo da utrčimo u prostor ambulante, prestravljeni, ali srećni što smo živi. Ovo je prvi put da sam neposredno, pored sebe, osjetio snagu mitraljeskog rafala i sa velikim strahom sve to podnio.
Rat se zahuktava, a ja sa saradnicima rješavam praktično nerješive probleme. Vešeraj ne radi, jer nema struje. Nemamo sanitetskih kola. Imali smo bolnički kombi, koji je Krizni štab uzeo za svoje potrebe... Mi smo u sve većim iskušenjima i obavezama, a svega i dalje nedostaje... Ali, tješim se da je konačno napravljena određena organizaciona struktura...
POSETA MITROPOLITA NIKOLAJA
KRAJEM mjeseca oktobra stiže u posjetu bolnici Njegovo Preosveštenstvo Gospodin Nikolaj, Mitropolit Dabrobosanski, sa saradnicima. Počastvovani smo ovom posjetom, i u dužem razgovoru sa Mitropolitom upoznajemo ga sa našim nastojanjima da ovu specijalizovanu ustanovu transformišemo u opštu bolnicu. Ističemo da radimo u nemogućim uslovima, naglašavamo da nemamo uopšte ili samo povremeno imamo struje, nafte, hrane, lijekova, kadra i da je opterećenost ustanove izbjeglicama izuzetno velika. Jedan od naročito teških problema je naša sigurnost, jer smo od prve linije udaljeni samo tri i po kilometra; dakle, nalazimo se u dometu artiljerije sa Igmana. Ipak, saopštavamo naše početne uspijehe, te obećavamo da ćemo uložiti znanje i trud da premostimo sve prepreke koje su pred nama.Mitropolit Nikolaj, uz pozdravljanje svega što činimo, poručuje nam da uspostavimo kontakt sa ocem Filaretom, na Sajmištu u Beogradu, gdje je formiran Humanitarni centar Srpske pravoslavne crkve. Nagovještava nam da će na sjednici Sinoda SPC-a i lično Njegovoj Svetosti, Patrijarhu Pavlu, iznijeti teško stanje u kojoj se nalazi ova ustanova i cijeli narod na ovom području.
ULAZIMO u mjesec oktobar. Priprema se vojna akcija na Kijevo. U njenom planu, određeni smo da damo sanitetsko obezbjeđenje, koji će voditi dr Igor Đokić. Akcija se sa uspjehom završava. Nstavalja se svakodnevni rad, ali sa sve većim nevoljama koje treba hitno rješavati. Traži me doktorica Vesna Travar, i usplahiranim glasom govori da je potreban sanitet za prevoz jedne porodilje na Koran, jer je porod krenuo, ali neće moći da se prirodno završi. Shvatio sam da je neophodno da se radi carski rez. Mlada doktorica je tražila najbolje rješenje kako se može pomoći, a to je prevoz na Pale u Bolnicu Koran. Ja sam smireno odgovorio doktorki da dovede porodilju u operacionu salu i da se više ne brine. Poslije tog mog stava, doktorica je shvatila da ću ja, sa kolegom Golijaninom, instrumentarkom i anesteziološkim timom, da uradim carski rez.
Brzo se organizuje anesteziološka ekipa, sestra instrumentarka i pomoćna sestra.
Porodilja se uvodi u opštu anesteziju. Za kratko vrijeme, uradili smo carski rez. Na svijet dolazi zdrava beba. U ekipu smo uključili i mladu doktorku, kojoj je to bilo vatreno krštenje.
USPJEVAMO da zbrinjavamo veoma teške povrede. Ranjenici dolaze sa Zlatišta, Grbavice, Dobrinje, Lukavice Vojkovića. Nastavljam da kontaktiram mjesne vlasti, komandu Korpusa, KPD... Tražim pomoć sa svih strana. Na taj naš poziv, odmah se odaziva Branko Radan iz Opštine Novo Sarajevo i snadbijeva nas velikom količinom higijenskog materijala: sapunima, deterdžentom i sličnim higijenskim artiklima. Napominjem da je Branko Radan uvijek, koliko su mu mogućnosti dozvoljavale, bio nam na raspolaganju.
Posjećuje me sveštenik Duško Jovanović, koji je službovao u našoj Staroj pravoslavnoj crkvi u Sarajevu i bio hapšen. Razgovaramo o svemu što se dešavalo i šta se može još očekivati. Moli me da ga smjestim u jednu od bolničkih soba za izvjesno vrijeme. On će, u međuvremenu, kontaktirati sa našom crkvom, da bi se obezbijedila određena pomoć. Uspijevam da nađem jednu praznu sobu, sa ležajem, za njegov boravak. Početak je oktobra mjeseca i već su vojna komanda, krizni štabovi i građani upoznati da su u Bolnici u Kasindolu mogu obavljati operativni zahvati, odnosno zbrinjavanje bolesnih.
SUTRA: PLEMENITI DAVAOCI KRVI