FELJTON - PRELAZAK U BOLNICU U KASINDOLU: Stariji pri susretima su izgovarali: "Dočekasmo još jedan rat"

Čitam naređenje majora Pera Despotovića da se 10. jula moram javiti u Bolnicu Koran na Palama. Ne znam zbog čega je ta odluka donijeta. Dr Pejić ne može da razumije to naređenje, a pogotovu što na ovom prostoru nema hirurga koji bi bio na raspolaganju. Taj premještaj, međutim, meni odgovara, jer ću biti blizu svoje porodice. Pošto je brat Milenko imao kola, zajedno sa majkom Savkom, 10. jula, krećemo prema Palama preko Srednjeg, mjesta gdje sam se rodio, potom prolazimo pored Vučije Luke, rodnog mjesta moje majke Savke. Dolazimo u Sumbulovac. Sinovi Predrag i Nenad trče prema nama, kao i supruga Spomenka i svi drugi iz okolnih kuća. Pozdravljamo se sa svima. Djeca pitaju gdje je deda. Mojoj majci, njihovoj baki, potekoše suze. A ja im objašnjavam da više dede nema i da je sahranjen na groblju Vlakovo. Sjedimo u kući kod tetke Danice. Sestre se vidjele poslije dužeg vremena, i tužnim glasom govore jedna drugoj: "Dočekasmo mi još jedan rat".

Odlazim na Pale i javljam se u Bolnicu Koran. Dočekuju me dr Šućur, dr Babić, dr Borkovac i saopštavaju mi da je dr Dragan Kalinić imenovan za ministra zdravlja RS i da sam ja zbog toga prekomandovan. Poslije razgovora, vraćam se u Sumbulovac, i spremam se za polazak na posao 11. jula 1992. godine. Toga dana pojavljujem se prvi put u Bolnici Koran, te se uključujem u rad. Odmah ulazim u salu i učestvujem u zbrinjavanju povrijeđenih. Kako koji dan prolazi, sve više povrijeđenih pristiže. Uprava bolnice traži od mene da ostajem i duže od radnog vremena, da dežuram. A ja, u stvari, živim na relaciji Sumbulovac - Pale. U sali sam najčešće u ekipi sa dr Šućurom i dr Babićem.

U SLOBODNOM vremenu pokušavam preko opštine da nađem smještaj na Palama, kako bi porodicu zbrinuo i konačno bio sa njima. Srijeda je, 22. juli 1992. godine, idem sa Ratkom Cicovićem, anestetičarom koji radi u Koranu, u opštinu da mi izdaju rješenje za useljenje u kuću moje prve rodice, koja je napustila Pale. Rješenje u opštini primam i idemo prema kući. Pred kapijom zastanemo i vidimo da se na štriku u dvorištu suše dječije pelene. Shvatam da je kuća već useljena i da moj ulazak u nju nije moguć, jer je tamo već neka porodica, i to porodica sa malom djecom. Kažem Ratku da ovo nema smisla i da nemam namjeru da ulazim niti da istjerujem porodicu sa malom djecom iz kuće.

Vraćamo se putem koji vodi pored školskog centra. U jednom trenutku, u susret prema nama, ide putnički auto, trubi i zaustavlja se pored nas. Iz kola izlazi dr Dragan Kalinić. Idemo jedan drugom u zagrljaj. Posljednje naše viđenje je bilo 3. aprila 1992. godine, na radnom mjestu Klinike za grudnu hirurgiju Koševo. Razgovaramo o mnogo čemu.

Dragan traži od mene da prihvatim rukovođenje Bolnicom u Kasindolu i što prije da organizujem hiruršku službu. Objašnjava mi, da već duže vremena sa kolegama razgovara i traži da neko od njih prihvati tu ulogu, ali ne uspijeva da nađe odgovarajuću osobu.

Smatra da sam ja taj koji bi mogao izvršiti taj zadatak. Prenosi mi informaciju lokalne zajednice Kasindol, da će obezbijediti smještaj za porodicu i mene. Prihvatam ponudu.

Dogovaramo se da, u poslijepodnevenim časovima, po mene dođe Dragan Lubura iz Kasindola, a potom će nam se priključiti i on, pa da onda krenemo u Bolnicu u Kasindolu na sastanak.

DRAGAN Kalinić i ja preko Trebevića, Zlatišta, Lukavice vozimo se ka Bolnici u Kasindolu. Dok putujem, razmišljam kako odgovoriti zahtjevu koji mi je Dragan naložio; formirati ambulantu, hiruršku salu, odjeljenje, sterilizaciju, kabinet za transfuziju krvi u prostoru koji mi je već poznat. Ako tome dodamo da nema doktora, ni medicinskih sestara koji su obučeni za rad u hirurškoj djelatnosti, sve to čini mi se nemogućim. Moje skorašnje iskustvo u "Žici" daje mi nadu da je ipak sve moguće. Dodatno se samo ubjeđujem dok prolazim makadamskim putem kuda se transportuju povrijeđeni, jer ti prizori me uvjeravaju da će biti mnogo onih koji neće ni stići do Bolnice na Koranu živi ili će zbog ovakvo neuslovnog transporta postatiti još veći invalidi. Ta saznanja me obavezuju da se prihvatim ovog zadatka.

Prvi prizor ostavlja utisak da je bolnica puna izbjeglica. Ulazimo u upravu, u prostor biblioteke, gdje zatičemo primarijusa dr Milorada Abramovića, koji vrši funkciju privremenog direktora, primarijusa dr Sonju Divljan-Savić, primarijusa dr Ratomira Golijanina, dr Zorana Popovića, ing. Rada Popovića, Gligorija Nišića šefa tehničke službe, a stiže i Obren Zeljaja, ispred Kriznog štaba.

SASTANAK otvara dr Kalinić, pozdravlja sve i kaže da je konačno došao sa osobom koja će rukovoditi bolnicom i sa zadatakom da je organizaciono prevede u opštu bolnicu. Dr Abramović je zatečen ovim prijedlogom i obraća se skupu riječima: "A šta kaže novi direktor"? Uzimam riječ i kažem da prihvatam zadatak, sa zahtjevom da svi zaposleni moraju ispoštovati dvije stvari, a to su da svojski radimo i da ne smijemo da dolazimo u međusobne konflikte. Ko ne želi tome da se povinuje, može da nas odmah napusti.

Obraćam se šefu tehničke službe sa pitanjem da li ima električne energije? Dobijam negativan odgovor i obavještenje da postoji agregat, ali da nema goriva. Kaže mi da imaju nešto svijeća i samo jedan litar nafte. Bilo šta bez struje je nemoguće uraditi, pa se spremanje hrane za vojsku, izbjeglice i bolesnike odvija u poljskoj kuhinji na drva. Predstavnici Kriznog štaba obećavaju podršku.

Pošto sam prihvatio ponuđeni zadatak, od prisutnih tražim da se uradi inventura i kažem im da ću ja 27. jula 1992. godine doći na posao. Poslije završenog sastanka, odlazim sa Draganom Luburom da mi pokaže stan gdje ću se smjestiti. Upoznajem gospođu Dragicu Erić, kod koje je ključ. Poslije toga vraćamo se na Pale, odnosno Sumbulovac, i dogovaramo se da u nedjelju dođu kola po mene i porodicu. Za nekoliko dana putem dostavljača biće mi uručeno rješenje o imenovanju direktora Bolnice u Kasindolu, upućeno iz Ministarstva zdravlja Republike Srpske, potpisano od dr Dragana Kalinića, tadašnjeg ministra.

SUTRA: SNAGA MITRALjERSKOG RAFALA