FELJTON - LICIMERJE TV EKIPE SI-EN-ENA: Američki novinari nisu hteli da zabeleže kako naši lekari brinu o ženi druge nacionalnosti

Uspijevamo da prikladno obučemo oca za poslednji ispraćaj, jer majka je iz kuće ponijela odijelo. Znala je šta će se desiti. Poslije jedanaest časova, dolazimo u krug groblja. Povorka sa kovčegom kreće prema grobnom mjestu. Krst nosi Savo Koprivica, koji potiče iz sela odakle je i otac. Desetak još iskopanih raka čekaju naše poginule borce. Opraštam se od oca riječima tuge i zahvalnosti, ali i obaveze da ćemo da slijedimo njegove životne ciljeve.

Dok se vraćamo prema izlazu iz groblja, nailazimo na jeziv prizor. Vojni kamioni puni kovčega ulaze u krug. Voze naše borce poginule na Aerodromskom naselju. Srpska mladost, po ko zna koji li to već put u dvadesetom vijeku, daje živote za svoju zemlju. Zašto? Da li je moralo opet? Prolazi mi kroz glavu i odzvanja u duši. Vraćamo se u "Žicu" i pokušavamo da se odmorimo. Tu smo uz majku, da s njom podijelimo našu tugu. Svaki dan koji dolazi teži je i zahtjevniji. Nama se priključuje Vlado Mehmedbašić, poznati sarajevski ginekolog i akušer, sin Muhameda Mehmedbašića, pripadnika Mlade Bosne i učesnika u atentatu na Franca Ferdinada.

JEDNO popodne dolazi nam u Bolnicu "Žica" trudnica, sa pretporođajnim bolovima. Dr Vlado Mehmedbašić, ginekolog akušer, obavio je pregled i saopštava nam da se ne može porod obaviti prirodnim putem. Neophodno je da se uradi carski rez. U stručnom smislu, to za nas ne predstavlja nikakav problem, ali uslove za to nemamo. Razmišljamo šta da radimo. Jedini izlaz je da pacijentkinju uputimo u Sarajevo, ali kako da se to izvede? Ona nam pomaže informacijama o svojoj porodici i uspijevamo da uspostavimo telefonsku vezu sa osobom u Sarajevu, koja stanuje na Džidžikovcu. Dogovaramo se, da neko s njihove strane dođe do linije razgraničenja kod "Energoinvesta". Mi ćemo sa sanitetom dopremiti porodilju do tog odredišta. Trudnica nas moli, ako smo u mogućnosti, da joj spremimo kafu. Objašnjavamo joj da ne smije da pije ništa i da će brzo morati na operacioni sto. Ipak, odlučujem da joj omogućimo da popije kafu.

Dok se sve to dešavalo, na vrata ulazi čovjek krvavog lica. Stegao ruke oko grudnog koša. Kako korača, primjećujemo da mu se iz cipela cijedi voda i da su nogavice pantolona mokre. Nije nam jasno šta se s njim dešava. Priđemo čovjeku i pitamo ga šta se desilo? Jedva otvara usta, a krv mu teče sa obraza. Objašnjava nam da su ga sljedbenici Juke Prazine izbacili iz stana na Otesu i pretukli. Uspio je da pobjegne i da pregazi rijeku Bosnu. Dok smo razgovarali sa njim, počeli smo da mu brišemo lice.

ULAZI televizijska ekipa, nisam najbolje vidio oznake na njihovoj opremi, ali je vjerovatno pripadala CNN. U tom trenutku imamo dva primjera: jedan kako smo se mi ponijeli prema ženi trudnici, a drugi kako su se ponijele Jukine snage prema čovjeku u njegovom stanu. Ekipu vodimo prema trudnici, da razgovaraju s njom, ali oni je samo pozdravljaju i okreću se prema izlazu.

Sada ispred njih stoji čovjek, koji je prije nekoliko trenutaka ušao, mokrih pantalona, krvavog lica, sa jakim bolom u grudima i bolnom grimasom na licu. Uspijevamo da objasnimo šta se desilo.

Predlažemo da snime ova dva slučaja. Ženu druge nacionalnosti, o kojoj se mi brinemo. Te kako se ponašaju prema Srbinu, i to u njegovom stanu. Time će poslati u svijet istinu o Srbima, a ne samo da se lansiraju laži kao do tada. Oni samo pogledaše u tog nesretnika i krenuše prema izlazu. Milenko moj brat nije se mogao uzdržati na njihovu negativnu reakciju i ljutito reče na engleskom: "Treba li da vam platimo?!" Zastadoše sa komentarom: "Nismo mi za to plaćeni". Meni stade dah, jer ne mogu da shvatim da ti ljudi pokazuju takvo nepoštovanje prema nesretnom čovjeku i njegovoj patnji. Malo je nedostajalo da ih istjeramo iz bolnice. Vidjevši izraze naših lica, ubrzaše korak prema izlazu. Jedva procijediše kroz zube: "Doviđenja". Nastavih da se brinem o povrijeđenom, slušajući glasne komentare prisutnih da su oni predvodnica bjelosvjetskih utvara koji su i započele ovaj građanski rat.

VIŠE od četrdeset dana sam u "Žici". Svaki dan je nov. Postaje nam navika da brojimo koliko ima ranjenih, poginulih, te iščekujemo i prihvatamo ljekare i sestre koji napuštaju Sarajevo. Jednostavno, počinje borba za goli život. Među nama, koji smo angažovani u "Žici", postoji jedna razlika, a to je da jedni stanuju na području Opštine Ilidža, a mi drugi smo izbjeglice iz Sarajeva. Sve nas karakteriše jedna osobina. Niko nas nije mobilisao, svi smo se dobrovoljno javili kako bi smo ispunili svoju patriotsku obavezu i ispoštavali Hipokratovu zakletvu. Kako se situacija usložnjava, tako iskrsavaju određeni problemi koji su neizbježni, propratni dio našeg rada. Svi koji potiču sa teritorije Opštine Ilidža su u mogućnosti da održavaju ličnu higijenu i da se hrane u svojim kućama i stanovima. Mi, koji smo izbjegli, nalazimo se u nezavidnoj situaciji. Neke prodavnice široke potrošnje rade na Ilidži i u Blažuju, pa postoji mogućnost kupovine. Ali, većina nas nema novca. Milan i o tome brine, i sa svojim mještanima organizuje da nam donose spremljenu hranu: pite, paradajz, luk pa čak i rano voće. U neposrednoj blizini objekta živi Boba Bratić, koja nije zdravstveni radnik, ali često nas posjećuje pa zajedno sa drugim sestrama u kuhinji pripremi nešto za jelo. U tom vremenu našeg angažmana, dr Milan Pejić shvata da se više ne može tolerisati spontanost u našem radu i zakazuje jedan radni sastanak, na kome će predmet rasprave biti sagledavanje svega u čemu smo se našli, te kako dalje nastaviti, sa kojim sanitetskim sredstvima odnosno materijalnim dobrima, kadrom, kako obezbijediti ishranu osoblja, bezbjednost objekta, šta raditi ako dođe do prodiranja protivničke strane na naše prostore. Puno je tih nepoznanica.

ZBRINjAVANjE RANjENIKA

MOJA ideja definitivnog zbrinjavanja ranjenika, neposredno uz liniju fronta, u uslovima građanskog rata bila je u suprotnosti sa zvaničnom sanitetskom taktikom etapnog zbrinjavanja, koja je važila u sanitetu JNA i koja je bazirana na odbrani zemlje od strane spoljnog neprijatelja. Ja ću kasnije, u svoj doktorskoj tezi "Opšta bolnica kao optimalni organizacioni oblik zbrinjavanja povrijeđenih i oboljelih u lokalnom ratu", tu svoju tvrdnju i naučno dokazati.

SUTRA: PRELAZAK U BOLNICU U KASINDOLU