FELJTON - RATNE SUDBINE KIDAJU DUŠU: Najteže je bilo organizovati bezbedan transport ranjenika

Primamo prvu grupu ranjenika. Dr Pejić pravi trijažu, a ja sa sestrama nastavljam da ih obrađujem. Među njima je i Dragan Kulina iz Nedžarića, koji nas obavještava da ima dosta poginulih i ranjenih. Sobe koje imamo na raspolaganju popunjavamo. Hvata nas panika šta uraditi ako bude veliki priliv ranjenih? Milan i ja donosimo odluku da u narednim satima, čak i u noći, pokušamo da transportujemo ranjenike, preko aerodroma, do Bolnice u Kasindolu, kako bismo imali više mjesta na raspolaganju za prijem novih.

Ovaj teški organizacioni zadatak pao je na pleća Milanu Pejiću. Jedina olakšavajuća okolnost mu je bila ta što je mještanin i što mu na tom terenu nije bila ništa nepoznato. Ali, za bezbjedan transport ranjenika treba spremiti sanitet, vozača, pratnju i ono najvažnije - ako je moguće, obezbijediti što bezbjedniji izlaz iz Kasindolske ulice na ulaz do puta za aerodrom, potom ulazak na aerodromsku pistu i konačno izlazak na Lukavičku cestu. Milan je to, u saradnji sa Tomom Kovačem, načelnikom policije Srpska Ilidža, uvijek uspijevao da do kraja organizuje.

Danas, kada se sjetim tog začetka prisjetim se udžbenika ratne hirurgije, u kome stoji čuvena rečenica ruskog ratnog hirurga Pirogova: "Organizacija, a ne medicina spasava ranjenika". Da je to istina, svojim znanjem i praktičnim radom sa svojim saradnicima, pokazao je primarijus dr Milan Pejić, udarivši temelje Bolnice "Žica", koja će dati nemjerljiv doprinos u liječenju ranjenih i bolesnih na ovom području. Bolnicu će uspješno voditi, u organizacionom i stručnom smislu, sve do kraja 1995. godine.

DOVOZE nam ranjenika, vidljivo je odmah da nije vojnik. Uspijevamo da uspostavimo kontakt. Zove se Ivan Kramberger i kaže da je novinar iz Maribora. Po onom što nam govori, vjerovatno je ranjen na terenu Dobrinje. Brzo ga oslobađamo odjeće, ukazuju se velike povrede desne strane grudnoga koša i desne strane trbuha, sa vidljivom jetrom. Uspijevam da dreniram desnu stranu grudnoga koša, formira se venski put. Rana u predjelu regije trbuha zjapi, desni režanj jetre prolabira prema vani i razderan je. Na sreću, imamo dosta sterilne gaze i kompresa, pa tamponiram navedeno mjesto.

U našim uslovima se ne može ništa više uraditi. Dr Pejić pokušava što prije da uspostavi vezu sa policijom na Ilidži, kako bi se obezbijedio što hitniji transport preko aerodroma do Pala. Opšte stanje ranjenika se pogoršava. Kako nema mogućnosti transfuzije, nadoknada izgubljene krvi je moguća samo infuzionim rastvorima. Dr Pejić organizuje transport sa pratnjom i sanitet kreće. Gledam u kola koja krenuše prema Ilidži, ispraćam ih dugim pogledom i sa dubokom nevjericom da će povrijeđeni stići na odredište, gdje će mu se moći ukazati odgovarajuća pomoć.

STALNO pristižu nove vijesti o dešavanjima na ratištu. Pronosi se glas o tome da ima desetak poginulih naših boraca, a mi na stacionaru već imamo dosta primljenih ranjenika. Svi smo potišteni i zabrinuti. Obilazim povrijeđene po sobama. Svraćam u sobu kod oca. On u polusnu, otežano diše. Na moje javljanje reaguje. Vidljivo je da mu se bliži kraj. Ulazimo u noć sa zebnjom i strahom šta će se dalje dešavati? Srijeda je, 17. 6. 1992. Ustajem ranije, obilazim zadržane ranjenike i sa dr Pejićem dogovaram da se oni prebace u Bolnicu u Kasindolu. Ulazim u sobu kod oca. Ne spava. Uznemiren, pokušava nešto da mi kaže, ali teško ga mogu razumjeti. Izgled lica mu već samrtnički. Majka ostaje pored njega, a ja odlazim da radim.

Dan brzo prolazi jer ima dosta posla. Svaki trenutak dolazim u sobu kod oca i samo konstatujem da se stanje pogoršava. Majci i bratu kažem da je kraj blizu, što i oni sami vide. Oko 21 čas sam u njegovoj sobi. Agonija oca se produbljuje, primjetno je samo još povremeno podizanje grudnog koša prilikom udisaja. U 21.10 posljednji udah i srce mu staje. Meni je jasno da je to kraj. Gledamo u majku brat i ja. Plačemo. Uzajamno se tješimo i dogovaramo šta da radimo dalje.

NIJE prošlo ni deset minuta od smrti moga oca Đorđa, a dr Pejić me moli, ako imam snage, da siđem u naš prijemni trakt, jer je dovezen teško povrijeđeni vojnik. Majka odmah reaguje i govori: "Idi sine, pomozi, ovdje je sve gotovo. Požuri". Razmišljam strelovito - eto, šta je život i prokleti rat i kakve sve on čvorove plete u sitnim dijelićima vremena. Brišem lice od suza i žurim niz stepenice. Ranjenik leži na nosilima. Prizor je jeziv. Obje noge otkinute u blizini koljena. Mišići palacaju. Kažu da je ranjenik nagazio na minu prilikom obilaska položaja. Radi se o Miloradu Zoriću, rođenom 1940. godine. Po liku se prisjećam da je taj čovjek bio mister univerzum Jugoslavije, atleta kome smo se svi divili kada je prolazio korzom Sarajeva. Kakva tragedija... Palpiram krvne sudove na vratu, ali u njemu praktično krvi nema.

Uključujemo infuzione rastvore. Prilazim povrijeđenom Miloradu i klemujem krvne sudove. Muka me hvata, jer mogućnosti da nadoknadimo gubitke krvi nemamo. Dobijamo informacije da transport ranjenog preko aerodroma nije moguć. Povrijeđeni je u stanju hemoragičnog šoka. Krv je praktično vodnjava. Pratnja mi kaže da se nesreća desila prije dva sata. Sav sam u znoju. Uspijevam da zaustavim krvarenje. Nesebično mi pomaže sestra Slavica Dunjić. Nemam dovoljno sterilnog materijala da dobro umotam bataljke, koji su djelimično sanirani. Krvno korito se puni infuzionim rastvorima, ali u krvnom koritu nema krvnih elemenata i svako otezanje što bržeg transporta vodi ka tragičnom završetku. Konačno, pada odluka da se transportuje putem koji vodi preko Radave ili Srednjeg. Unosimo ranjenika u sanitet i šaljemo medicinara u pratnju. Noć je i vozač priprema "kalašnjikove" za sebe i pratnju. A ja jedva stojim na nogama, potpuno sam skrhan svim onim što sam doživio toga dana. Dogovaram se s majkom i bratom kako da organizujemo posljednji ispraćaj oca Đorđa.

NADMENA AMERIČKA NOVINARKA

NEGDE u predvečerje dovoze jednu mlađu ženu, na nosilima je i komunikativna. Predstavila se kao novinar i naglašava da je građanin SAD. Zove se Dženi Štajner. Detaljno napravim uvid u rane i konstatujem da se radi o većem broju eksplozivnih povreda u predjelu nogu, preteženo lijeve. Nakon obrade, povrijeđenu iznosimo na nosilima u stacionar. Saznajemo da je izvještavala iz Avganistana i sada je došla na ove prostore. Moli nas da joj omogućimo telefonsku vezu sa majkom. Nalazimo telefon sa produžnim kablom, i ona stupa u vezu s majkom u Los Anđelesu. Obezbjeđujemo joj i večeru. U toku noći dolaze predstavnici Unprofora da se interesuju za povrijeđenu. Uvodimo ih u sobu da razgovaraju sa Dženi. Daju nam do znanja da će doći ujutro po nju. Ujutru je na nosilima unosimo u njihov tansporter. Dr Pejić i ja, sa saradnicima, osjećamo se neprijatno, jer prilikom odlaska Dženi se nije s nama ni pozdravila. Mi smo joj poželjeli srećan put i brz oporavak.

SUTRA: LICEMERJE TV EKIPE SI-EN-ENA