FELJTON - SVAKODNEVNA BITKA ZA RANJENIKE: Ekipa zdravstvenih radnika u "Žici" se stalno uvećavala

Sveštenik Momir Vasiljević uspijeva da povremeno nabavi manju količinu igala. U međuvremenu se pojavljuju "Ljekari bez granica", da bi sagledali šta to mi radimo i šta nam treba. Međutim, od tih prvih njihovih posjeta nije bilo koristi. Oni su uglavnom bili orijentisani prema muslimanskom Sarajevu. Poslije jedne od tih posjeta, naša policija na kontrolnom punktu je zaustavila kola sa tim humanitarcima i u kolima im našli šest pancira i voki-tokija i kako su sami rekli, to je bila isporuka "za Hitnu pomoć u Sarajevu". Ovakvi postupci će se ponavljati tokom čitavog rata. Kroz humanitarnu djelatnost, vršiće se transport oružja i opreme za protivničku stranu.

Dana 23. maja 1992. godine dolazi sanitet iz Hadžića. Na nosilima iznose mladog vojnika Željka, krvave bluze, reaguje na draži, ali nije komunikativan. Uspijevamo da skinemo bluzu, nalazimo prostrelnu ranu, s desne strane grudnoga koša, koja krvari. Formiramo venski put i pod jakim pritiskom punimo vaskularno korito infuzionim rastvorima. Sada treba drenirati grudni koš. Za to je potrebno imati dren i sistem boca za podvodnu drenažu. Moram napomenuti da u ovih nekoliko dana razmišljamo kako da upotpunimo naš skromni instrumentarij i sanitetski materijal.

SESTRA Nada Sekulić uspijeva da napravi improvizovani sistem za podvodnu drenažu, koji se koristi prilikom dreniranja grudnog koša. On će mi omogućiti da, u ovoj borbi za Željkov život, istog trenutka uradim drenažu desne strane grudnog koša i dobijem veliku količinu krvi. Ovo stanje će dovesti do ireverzibilnog hemoragičnog šoka i time doći kraj ovome mladiću. Razmišljamo kako da povrijeđenog što prije transportujemo do Pala, uz pratnju. Spremamo sanitet, uspostavljamo vezu sa policijom na Ilidži da obezbijede prolaznost ka aerodromu i dalje. Sanitet kreće, mi smo u grču da li će Željko stići na vrijeme da mu se pomogne.

Gledajući bocu u kojoj se skuplja krv, ja sam skeptičan, ali računam mlad je čovjek, srce će izdržati. Nastavljamo da radimo i čekamo da čujemo vijest sa Pala, da je sanitet stigao na Koran i da je ranjenik živ. Kroz nekoliko časova, dobijamo izvještaj da je sanitet stigao u Bolnicu "Koran" i na nesreću svih nas, povrijeđenom je prestalo da kuca srce na samom ulazu. Usputno, vozač nam kaže da je sanitet, prilikom prelaska aerodromske piste, pogođen u zadnji desni blatobran, ali nije bio onesposobljen. Doktori su pokušali reanimaciju nesretnog Željka, ali faza ireverzibilnog šoka je bila dominantna i nije se moglo ništa učiniti.

MUKA sa tranfuzijom i dalje traje. Ne uspijevamo to da riješimo. Svaki transport preko aerodroma do kasarne u Lukavici ima svoje specifičnosti. U prvom planu je bezbjednost, potom koliku je pomoć u kolima nevoljniku moguće pružiti od strane pratilaca. Kada se dođe u krug kasarne, najoptimalnija stvar bi bila da se u transport uključi helikopter.

Povremeno desi se i to. Ali, u krugu kasarne je opšta gužva, jer se povlači Vojska Jugoslavije. Sanitet, u kome se nalaze dva teška ranjenika, u pratnji sestre Jele

Milanović stiže u krug kasarne. Sestra Jela primjećuje u neposrednoj blizini stacionara helikopter. Sa sanitetom prilazi njemu i razgovara sa pilotom da ukrca povrijeđene. U tom trenutku pored nje se pojavljuju general Milan Aksentijević i gospodin Bob Dojl, ispred međunarodnih snaga. General objašanjava sestri Jeli da ovaj helikopter nije za transport ranjenika. Sestra Jela ne obraća pažnju na njega i sa vozačem saniteta unosi ranjenike u helikopter. Pilot helikoptera se začudio odvažnosti sestre Jele, pa pomaže i sam. Zatvaraju se vrata, helikopter polijeće. Sestra Jela žuri da se sanitet što prije vrati u "Žicu", jer kako se borbe vode, trebaće opet ubrzo. Ne može da se otrgne od misli da li će transportovani ranjenici stići živi na Pale.

Pored sve većih obaveza u "Žici", uspijevam da odem do Lužana i obiđem oca. Kako koji dan prolazi, sve više gubi na težini i nema nikakvu pokretljivost. Majka i brat pomažu koliko je to moguće. Pokušavamo da razgovaramo sa ocem, međutim, on izusti samo pokoju riječ. "Nema potrebe da se trudite toliko oko mene, idi ti da pomogneš drugima", kaže mi. Pošto više ne može ni da proguta gutljaj vode, odlučujem da ga prebacim u "Žicu", kako bi mu bar davao infuzione rastvore glukoze. Sa njim polaze majka i brat.

NAŠA ekipa se i dalje popunjava zdravstvenim radnicima. Priključuju nam se i dr Bogdan Ćeranić, ljekar opšte prakse, dr Kariklić, urolog. Javlja se i dr Anušić da će se i on priključiti, kao i dr Vlado Mehmedbašić, ginekolog. Počinjemo da primamo i ranjenike sa područja opštine Vogošća. U međuvremenu, dobijamo informacije da se može koristiti putni pravac Vogošća, pa preko Radave prema Hreši i Sumbulovcu. Takođe, postoji mogućnost prolaza preko Srednjeg, Okruglice, Visojevice pa prema Sokocu i Palama.

Situacija se iz dana u dan usložnjava, a mi nikako ne uspijevamo da riješimo problem transfuzije. U ekipi imamo i dva anestetičara. Sanitetski komplet (SK) za anesteziju, izvlačimo iz postojećih kompleta JNA i stvaramo mogućnost za intubaciju i vještačku ventilaciju. Takođe, nalazimo boce kiseonika i oksidula i stvaramo mogućnost za opštu anesteziju. Borbe se rasplamsavaju, naročito oko kasarne u Žunovnici. Za teško povrijeđene trudimo se da obezbijedimo stručnu pratnju, iako nas je malo na raspolaganju.

SVAKI transport preko aerodroma je nesiguran i opasan. Dana, 25. maja 1992. godine vodi se velika bitka za kasarnu "Žunovnica". Priliv ranjenika je veliki. Stižu vijesti da je jedan kombi pun vojnika pogođen i da se zapalio. Vjerovatno ima i izgorjelih. Strašne vijesti dolaze.

Uspijevamo da ranjene trijažiramo po redu hitnosti. Spremamo tri ranjenika za transport sanitetom. Dobijamo pratnju Unprofora preko aerodroma. U dogovoru sa pratnjom iz međunarodnih snaga, odlučeno je da sanitet ide paralelno sa transporterom. Ovoga puta, to se nije poštovalo, transporter kreće naprijed, a sanitet za njim. U toj pratnji Sveto Milanović je ranjen u potkoljenicu. O kolikoj se brzini i hitnosti radilo da povrijeđeni pređu preko aerodromske piste, svjedoči to što pratilac Sveto nije ni osjetio kada je i on ranjen. Tek kada su kola prešla pistu, u kasarni je osjetio toplotu na nozi i krv u obući. Nakon zaustavljanja u krugu kasarne, ustanovljava se da je jedan od ranjenika pogođen projektilom u trbuh. Na sreću, ostao je živ.

SUTRA: Ratne sudbine kidaju dušu