FELJTON - DOBRI LJUDI U ZLIM VREMENIMA: Lekari su jedini vojnici koji ne nose oružje

Oni su zbog njih stalno na prvoj crti mrtve straže, onoj tankoj liniji koja dijeli život od smrti. Doktori su jedini vojnici koji ne nose oružje, oni se golim rukama, i uz nešto hladnog oružja u njima i oko njih, bore protiv smrtnih rana nanesenih onim opakim, vatrenim oružjem. Ratni doktori su ljudi poprskani tuđom krvlju, slomljeni tuđom nesrećom, oni u ratu završavaju drugi, teži fakultet, susreću i vidaju rane koje nikada do tada ni vidjeli nisu. Oni u ratu uče i zanat i život nanovo, gledaju, žive i trpe njihove dramatične strane. Oni otimaju život iz kandži smrti, često se bore protiv prirodnih zakona, a možda i protiv neke božije volje. Oni svoju ličnu bol gutaju i duboko kriju u sebi, da bi tuđu mogli da podnesu i ponesu na svojim plećima.

Doktori u ratu nemaju i ne smiju imati ni politička uvjerenja, ni vjerska opterećenja, nije im važna boja ni vrsta uniforme. Oni vide samo ranjeno tijelo čovjekovo, osluškuju njegov dah, prate kucanje njegovih damara i strujanje krvi. Oni se bore za život ranjenog ili umirućeg čovjeka, ne boreći se pritom protiv onog ko je pucao u tog čovjeka. Bez doktora u ratu bojno polje bi bilo nepregledno polje smrti i nezamislive ljudske patnje.

ZATO je bježanje doktora od i iz rata najteži vid dezerterstva. Jer, bijegom od rata i njegovih strašnih posljedica doktor postaje indirektni ubica. Neko će umrijeti zato što nema doktora begunca da mu pomogne. Svojim odlaskom sa fronta, on širi i ubrzava puteve odlaska drugih u smrt. Doktor u ratu jedna je posebna vrsta sveštenika. Dok onaj u mantiji vida duhovne, onaj u krvavom, bijelom mantilu liječi fizičke rane. Zato je kralj Aleksandar Karađorđević zabranio svim doktorima bjeguncima iz Prvog svjetskog rata povratak u Srbiju na rok od 50 godina.

Doktori u ratu su ponekad cijeli bataljoni spasa: oni u ratnoj džungli, bez ikakvih kompasa, pronalaze putove života, odgoneći od ranjenika nasrćuću smrt, koja u tim bojevima nemilosno uzima svoj danak. Doktor u ratu nema radno vrijeme, pravo na odmor, miran ručak, dubok san, odsustvo i ravnodušnost na tuđu nesreću. Oni u ratu spoznaju da je njihova izdržljivost veća nego što su to ikada mogli u miru i da pretpostave. Rat od doktora pravi heroje, a njihovo herojstvo se tek uviđa nakon rata, kada se prebroje oni koji su izbjegli smrt samo zahvaljujući božijoj, doktorskoj ruci. Sva ljudska ratna muka paralelno teče i kroz tijelo doktora i kroz tijelo ranjenika-mučenika. Ponekad na licu, rukama i mantilu ratnog doktora ima više tuđe krvi nego što u tom trenutku struji kroz tijelo onoga ko pred njim leži na operacionom stolu.

U RATNOM paklu i toj ljudskoj klanici doktori su i ruka anđela i božije oko, oni jedini mogu polomiti nokte tom opakom đavolu koga zovemo smrt. Doktor u ratu je hodajući mali bog u bijelom mantilu; kao dobri duh života, samom svojom pojavom plaši i odgoni smrt od ljudi.

Svaki rat je odvajkada bio strašan i krvav, ali bez doktora u njemu on bi bio nezamislivo gori i teži. U svakom se ratu nekako može bez svakoga vojnika, samo nikako ne može bez doktora. On je čuvar unutrašnje strane ljudskoga života, na čiju vanjsku ljudi obostrano i slijepo nasrću, odvajkada.

Pred čitaocima "Novosti" je feljton o jednom takvom doktoru u ratu, o prof. dr Slavku Ždralu, koju je on sam napisao o sebi, a sve samo opisujući kako je spasavao druge, napisan njegovom rukom, proživljen njegovom dušom i opcrtan njegovim godinama života. Ovo je svedočanstvo o doktorskom ratu i miru Slavka Đorđovog Ždrala, i o tome kakav doktor i čovjek treba biti i kad plane rat i kad zasija mir.

* * *
KRAJ decembra 1991. godine u mojoj porodici dočekujemo sa teškom brigom. Kod oca Đorđa se pojavljuju veliki zdravstveni problemi koji ukazuju da se radi o ozbiljnoj bolesti.

Meni, kao ljekaru, ubrzo postaje jasno da je očevo zdravstveno stanje veoma teško i da su male šanse da se može izliječiti. Ljekaru je bolest njegovih najbližih velika lična drama. S jedne strane, boli vas bol i nesreća člana najuže porodice, a s druge strane vas razdire saznanje da mu ne možete pomoći. Moj dobri otac Đorđe je obolio od raka želuca.

Svi klinički i dijagnostički parametri njegove bolesti nisu mi ulijevali optimizam. S tim opterećenjem, svakog dana i liježem i ustajem i idem na posao.

Na Klinici za grudnu hirurgiju Bolnice Koševo, gdje sam zaposlen, pored radnih obaveza, svakodnevno slušam razne dnevno-političke komentare zaposlenih. Na mojoj klinici radi i dr Dragan Kalinić koji je aktivno uključen u politička dešavanja u BiH. Često se kod nas pojavljuju ljudi iz političkog života Sarajeva: Mirko Pejanović, Nenad Kecmanović, Ivan Cvitković, Abdulah Konjicija i drugi, tako da, pored lične borbe za očevo zdravlje, nisam bio pošteđen "moranja slušanja" komentara o svemu što se tada dešavalo u zemlji.

A ČINjENICA je, da svakim danom, postajalo je sve uzavrelije. No, posebno jedna pojava nama zaposlenim bila je iznenađujuća i počela nam je zadavati strah. Neki naoružani mladići pojavili su se u bolničkom krugu. Jedni su bili u maskirnim uniformama sa beretkama na glavi, a drugi u patikama, farmerkama i sa kalašnjikovima u rukama.

U početku povezivali smo to sa liječenjem poznatog sarajevskog kriminalca Juke Prazine na Traumatološkoj klinici. Mislili smo da je to neko njegovo obezbjeđenje. Nakon nekog vremena, oni se premiještaju na glavnu kapiju bolničkog kompleksa gdje zaustavljaju zaposlene ili druge građane i legitimišu ih. U svim tim nemilim događajima, ja sam, još opterećen i bolešću svoga oca Đorđa. Nakon provedenih određenih dijagnostičkih postupaka, jedini izbor bio je da mu se pokuša pomoći operativnim zahvatom. Takav zahvat se radio i na našoj klinici, ali Dragan Kalinić i ja odlučujemo da se obavi u Beogradu.

Nakon svih potrebnih priprema, operacija je urađena u KC Srbije, 27. januara 1992, ali neuspješno. Borim se, da koliko je to moguće, ne prihvatim tu istinu, iako dobro znam šta donosi svaki naredni dan i da je ocu kraj veoma blizu.

Njegovo stanje se progresivno pogoršava, što iziskuje ponovni operativni zahvat, koji bi samo djelimično ublažio tegobe. Ta operacija urađena je 16. marta na našoj klinici, i otac Đorđe se uredno probudio iz anestezije. Operaciju je vodio dr Dragan Kalinić.

Smjestili smo ga na odjeljenje. Nekoliko časova poslije, razgovaram s njim: on uporno govori da ne brinem o njemu, nego da idem kući, kako bih pažnju usmjerio prema porodici i majci. Još me i savjetuje da budem obazriv.

SUTRA: Veliki životni lomovi i beznađe