FELJTON - DOLAR NEPRIJATELJ BROJ JEDAN: Kako je američka valuta izvršila odlučujući napad na SAD

Mnogi su se ugledni ekonomisti ponadali da bi stoti rođendan FED-a mogao biti i posljednji. Nažalost, nije!

Ovim se povodom valja prisjetiti riječi Vudroa Vilsona, predsjednika SAD od 1913. do 1921. godine, koji je morao da ozvaniči postojanje FED-a: "Ja sam najnesretniji čovjek. Ja sam nehotično uništio svoju zemlju. Nekad velika industrijska zemlja je sada kontrolisana kreditima. Rast nacije kao i svih naših aktivnosti je u rukama nekoliko ljudi. Mi smo postali jedna od najgorih i najkontrolisanijih vlada u svijetu. Mi više nismo vlada slobodnog mišljenja, uvjerenja i glasova većine, već vlada mišljenja i prisile male grupe dominantnih ljudi." Vjerovatno nije ni slutio koliko će biti u pravu.

POČETKOM septembra 2014. objavljen je šokantan izvještaj američke obavještajne zajednice. To je zajednički stav šesnaest agencija, uključujući CIA, FBI, Vojnu i Mornaričku službu, koje već godinama procjenjuju posljedice pada dolara sa mjesta svjetske rezervne valute. Ovaj višegodišnji obavještajnoistraživački proces se naziva "Projekt proročanstvo" a objelodanio ga je Džim Ričards, saradnik CIA i stručnjak za ekonomski rat i finansijske prijetnje. Ričards je, inače, i autor veoma zapažene knjige "Smrt novca", u kojoj argumentovano dokazuje tvrdnju da je FED veća prijetnja po nacionalnu bezbjednost Amerike od same Al kaide.

Njihova procjena je da će posljedice gubljenja statusa svjetskog novca za dolar i Ameriku biti jednako pogubne kao što su bile za Veliku Britaniju u vremenu poslije Drugog svjetskog rata. Preciznije, oni nagovještavaju neminovnost pada Amerike u depresiju koja će trajati barem četvrt vijeka.

NA SAMOM početku, u oči pada poseban fenomen. Naime, ove službe su zadužene da brinu o bezbjednosti svoje zemlje, prije svega u odnosu na spoljne opasnosti, tj. neprijateljsko ponašanje drugih država ili terorističkih organizacija. A, kada su došle do zaključka da najveća opasnost Americi prijeti od njenog najvećeg dobra - dolara, prosto nisu znale šta im valja činiti. Apsurdno, zar ne? Izgleda da je upravo dolar izvršio odlučujući napad na SAD.

Kako je, uopšte, moguće da dolar postane najveća prijetnja po samu Ameriku? Amerika je štampanje svoje nacionalne valute prepustila konzorcijumu privatnih bankara, a sav novac koji joj je potreban za funkcionisanje pozajmljuje od njih uz kamatu. Stvoren je zastrašujući sistem kapitalističke privrede i države koja, stalno i iznova, funkcioniše na dugu prema bankarima. Da bi stvar bila opasna po ostali dio planete, Amerika je, koristeći svoju enormnu ekonomsku i vojnu moć, ovaj sistem nametnula ogromnom broju država u svijetu, budući da je upravo na prihvatanju ovakvog sistema sama mogla da sanira negativne posljedice sve većeg unutrašnjeg duga.

POČETAK kraja ovakvog puta se desio 2008. godine sa finansijskom krizom izazvanom u SAD, vezanom uz tržište finansijskih derivata. Federalne rezerve (FED) su reagovale politikom "lakog novca". Nije to, dakle, bila odluka američke vlade ili njenog Ministarstva finansija. Odluku je donio konzorcijum najvećih privatnih bankara, a vlada i Kongres su je tek slijepo i nemušto slijedili. "Laki novac" je zgodan eufemizam za štampanje novca i njegovu podjelu bankarima uz kamatu koja je blizu nulte stope. Ideja je bila, čisto monetaristička, da će banke, budući da imaju dosta novca, odobravati nove kredite domaćinstvima i privredi, usljed čega će se povećati potrošnja i proizvodnja, odakle će rezultirati privredni rast i izlazak iz krize. Većina monetarističkih ideja je pogrešna, a ova se pokazala grandiozno takva.

Podaci koje iznosi zajednica obavještajnih službi, dakle javni i nesporni, pokazuju da je u tu svrhu FED kreirao 3,1 trilion (hiljada milijardi) dolara. Rezultat? Javni (državni) dug SAD prelazi 17,5 triliona dolara. Dugovi paradržavnih institucija (zdravstvenog sistema, socijalne sigurnosti, studentski krediti, osiguranje kuća i stanova od strane agencija iza kojih stoji država) iznose preko 127 triliona i odavno su se vinuli u zonu vječne nenaplativosti.

TOKOM pedesetih i šezdesetih godina prošlog vijeka, jedan dolar novog novca imao je efekat od 2,41 dolar ekonomskog rasta. Tada je, razumije se, vođena sasvim drugačija kreditna i kamatna politika. Kada je, tokom stagflacije krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina istog stoljeća, primijenjen isti lijek, efekat je bio drugačiji. Jedan novi dolar je doprinio rastu BDP-a od tek 41 dolarski cent. Tokom ove krize i stalnog upumpavanja novca, jedan novi dolar je rezultirao samo sa tri centa rasta ekonomije.

Ostatak od 97 odsto odlazio je u špekulativne namjene, čime je tzv. bolest finansijalizacije američke ekonomije dovedena do krajnosti.

Kao rezultat takvog ekonomskog modela, stvarna nezaposlenost u Americi je dostigla rekordni nivo i iznosi 23 odsto. Po zvaničnim podacima (koji se vješto i uporno štimuju) ona je nešto iznad šest odsto. Nezavisni eksperti su je procjenjivali na duplo veći iznos da bi, konačno, obavještajna zajednica iznijela upravo ovu cifru. Ljudi koji nemaju posao, ili osnovano strahuju da bi ga mogli izgubiti smanjuju svoju potrošnju. Usljed toga, brzina opticaja novca, kao jedan od pokazatelja zdravlja neke ekonomije, u Americi je na rekordno niskom nivou, ispod veličine iz vremena Velike depresije (1929-1933). Slično je i sa pokazateljem koji se naziva "Indeks bijede". On predstavlja zbir stope nezaposlenosti i realne stope inflacije u određenom periodu. U vrijeme Velike depresije, koja je gotovo uništila samu Ameriku, ovaj indeks je iznosio 27 poena. Danas je 32,89. Ovakvo stanje može veoma brzo da stvori pravi unutrašnji socijalni kolaps.

Američke korporacije su prezadužene, otvaraju sve manje radnih mjesta i pravdajući se visokim troškovima poslovanja na tlu Amerike i njenih saveznih država, svoje aktivnosti sele u inostranstvo. Po izjavama većine njihovih direktora, domaći uslovi poslovanja su krajnje destimulativni.

SUTRA: Kolaps politike lakog novca