FELJTON - HIPERINFLACIJA JE BILA NUŽNA: Kad država napusti zakone, ne ostaje niko drugi da ih poštuje

Bogu hvala! Bolje ikad nego nikad. Svi razumni ljudi znaju da bombe donose bolesti i smrt pa i očekuju da to bude rezultat rada Komisije. Ali dok budemo čekali i naučne, javnosti bi moralo biti saopšteno zašto je za ovakvu odluku trebalo toliko godina.

Nekako u isto vrijeme, obaviješteni smo preko "Pečata", (broj 519. - 1. maj 1918. - prvi dio intervjua sa prof. dr Đorđem Đukićem) da je objavljen zbornik radova "Prilozi za privrednu istoriju Jugoslavije i Srbije" sa posebnim osvrtom na hiperinflaciju, čiji su izdavači Odbor za ekonomske nauke SANU i Ekonomski fakultet u Beogradu. Ova knjiga, kažu autori, pretenduje da bude "alfa i omega" za razumijevanje procesa koji su Srbiju oborili na koljena.

ZADATAK je ambiciozan, ali i prijeko potreban. Istoriju ne treba zaboravljati, ali se ona ne smije ni iskrivljivati. Zbornik nisam imao prilike da pročitam, ali imam opravdanu potrebu da polemišem sa stavovima koje je, predstavljajući ga, iznio uvaženi profesor Đukić.

Naučni pristup bi, u početku, nalagao da se među autorima nađe i moja malenkost. Da je bilo takve ponude, rado bih joj se odazvao jer bi ona za mene bila obavezujuća. Postupci koje su predmet ove naučne kritike bili su plod i mog djelovanja i odlučivanja. Uz to i sam pripadam privilegovanom akademskom klubu pa moja, eventualna neukost, ne bi mogla biti prihvatljiv razlog za izostanak ovakve ponude. Konačno, o problemu hiperinflacije sam pisao u dvjema svojim knjigama (2004. i 2011) želeći da time dam doprinos utvrđivanju pune istine o ekonomskim uzrocima hiperinflacije. Iako su knjige dostigle zavidne tiraže, bojim se da su ostale neprimijećene od strane uvaženih kolega autora Zbornika, u čije je ime istupio prof. Đukić. To stvara dodatnu zabrinutost u pogledu ostvarenja plemenitog cilja koji su ovi autori sebi zadali.

GOVOREĆI o elitama koje su upropastile Srbiju prof. Đukić faktički izjednačava Slobodana Miloševića i Momira Bulatovića (koje ne pominje, ali prepoznatljivo opisuje) sa Mlađanom Dinkićem i Božidarom Đelićem. Da ne vjerujem da je u pitanju nespretnost u javnom iskazu, ovaj bih stav doživio kao ličnu uvredu. Ipak, na granici takvog osjećanja bio sam kada sam pročitao da je hiperinflacija iz 1993. godine bila "kratkovid i neuračunjiv pokušaj političara da kupe vreme".

Slobodan Milošević odavno nije u prilici da se brani od optužbe za neuračunljivost. Zato to moram da uradim ja u njegovo i svoje ime. A imam i čime. Iz intervjua nisam mogao da zaključim da li Zbornik razmatra i period ekonomske istorije za vrijeme NATO agresije. Branili smo tada zemlju bez ičije ekonomske pomoći i bez kredita. Nije bilo ni inflacije, ni nestašica, ni crne berze, a vojska i narod nisu oskudijevali u osnovnim životnim potrepštinama. Proces obnove, prekinut zbivanjima 5. oktobra 2000. godine, spada u uspješnije ekonomske epizode koje, takođe, nisu dovoljno proučene. I njega je vodila ova "kratkovida i neuračunljiva" politička elita na čelu sa Slobodanom Miloševićem.

MONETARNI ekonomisti imaju profesionalnu deformaciju koja, naročito u makroanalizama, zakonito dolazi do izražaja. Oni formiraju model ekonomije u kojem je novac jedini i pravi odraz svih vrijednosti. Model zanemaruje stvarnost koja okružuje ekonomski sistem i određuje životne prioritete. Ali on ne može da odgovori na pitanje: "Koliko košta puška koja Srbina spasava od jasenovačke kame ili hercegovačkih jama - stratišta"? Kao kada bi fizičari izučavali zakone kretanja tijela u prostoru zanemarujući zakon gravitacije.

U živom mi je sjećanju tadašnji predlog prof. Đukića da se sa inflacijom borimo uvođenjem vanrednog stanja. U državi koja je tada bila izopštena iz međunarodne zajednice, ne zbog učešća u ratu nego "zbog nedovoljnog uticaja na bosanske Srbe", ta mogućnost nije postojala ukoliko ne bismo bili spremni na totalni rat svih protiv nas. Uzgred, protiv inflacije ne postoje svrsishohdna sredstva iz okvira državne prinude.

SAVEZNA Republika Jugoslavija, zajednička država Srbije i Crne Gore, proglašena je 27. aprila 1992. godine. Nakon mjesec dana, Savjet bezbjednosti Organizacije Ujedinjenih nacija (Rezolucijom br. 757 od 30. maja 1992) zaveo je ovoj zemlji sankcije koje, po svojoj oštrini i sveobuhvatnosti, nikad prije nisu bile primjenjene u međunarodnim odnosima.

Sankcije su uvedene zbog građanskog rata u Bosni i Hercegovini. Uslovi za njihovo ukidanje, odnosno pooštravanje, takođe su bili vezani uz razvoj ratnih prilika u ovoj bivšoj jugoslovenskoj republici.

Namjera ovih kaznenih mjera bila je da se prekine svaki vid normalnog života. Suočena sa ovakvom prijetnjom, država nije imala drugu opciju nego da se bori protiv sankcija. Predaja, odnosno samouništenje nije bila mogućnost. Države, po definiciji, ne mogu da izvrše samoubistvo. Stoga je bila pokrenuta prava ekonomska gerila - partizanski rat protiv sankcija.

SAMA država je bila primorana da krši zakone. Ne samo međunarodne već i sopstvene. A kad država napusti zakone, ne ostaje niko drugi da ih poštuje. Moralo se uvoziti da bi se proizvodilo. To su radili privatnici u svoje ime, a za račun svoje (društvene, ili državne) firme. Moralo se izvoziti da bi se došlo do deviza. Opet, u ime privatnika i svaki put sve više, za njihov sopstveni interes. Tako su preduzeća tonula u dugove, a nastajala je nova klasa kapitalista čiji je novac izvirao iz dugovanja preduzeća, za čije su interese deklarativno radili.

Zabrana plaćanja prema inostranstvu legalnim bankarskim kanalima uništavala je svaki zdravi segment privrede i trgovine. Budući da se nisu mogli koristiti legalni bankarski kanali, novac se prikupljao u kešu. Preduzeća su bila primorana da koriste "sive kanale",da izađu na ulicu i prodajom svojih proizvoda, neposredno od građana prikupljaju novac.

JUGOSLOVENSKA privreda je stalno pokazivala sklonost da proizvodi inflaciju. Moglo bi se čak reći da je to bila njena konstrukciona karakteristika tokom dugih godina njegovane zablude o društvenoj svojini po njenom ustavnom modelu.

Ekonomisti su ubrzavanje inflacije uočavali već od februara 1992. godine. Savezna vlada i Narodna banka Jugoslavije, u svojstvu centralne i emisione banke, nisu posjedovale djelotvorne instrumente za njeno zaustavljanje. Republičke vlasti su, s druge strane, imale niz nagomilanih ekonomskih problema. Radnici koji nisu imali ni poslova ni plata (krivicom sankcija, kao "više sile") tražili su da država preuzme brigu o njima. Novca je trebalo više nego što je bilo predviđeno budžetima.

ZEMLjA GURNUTA U BEZAKONjE

NAJTEŽA posljedica međunarodnih finansijskih sankcija bila je što je zemlja gurnuta u bezakonje. One su predstavljale inicijalnu kapislu za sav kriminal, šverc i otimačinu koji će kasnije nastupiti i razarajuće djelovati na svaku životnu poru. Pod vidom patriotizma, kao cilja koji ne trpi prigovor, mnoge sumnjive, pa i najgore individue su punile džepove.

SUTRA: EKONOMSKO ČUDO DEDA AVRAMA