POSLEDNJA BESEDA AMFILOHIJA: Mitropolit je ove reči izgovorio sa bolničke postelje (VIDEO)

Sveti Vladika Nikolaj koji je održao čuveni govor na Lovćenu prilikom prenosa moštiju Petra Drugog Lovćenskog Tajnovidca, poslije rušenja od strane austrougarskih okupotora 1916. godine Crkve Svetoga Petra, rekao je, između ostaloga, da se Bog stara i brine o djeci i bolesnicima, a cetinjskom mitropolitu je podario krst da nosi. I zaista cetinjski mitropolit se trudi da nosi i svoj krst i krst Mitropolije crnogorsko-primorske – Mitropolije Crne Gore, učestvujući i ovom bolešću u patnjama i stradanjima miliona ljudi širom svijeta pa sve do predsjednika Amerike Donalda Trampa.

Učestvujući u nošenju toga krsta sveukupnoga svijeta i Mitropolit se evo danas, hvala Bogu, pričestio Tijela i Krvi Gospoda Boga i Spasa našega Isusa Hrista na praznik Svetog Jovana Bogoslova, apostola ljubavi, od koga smo i naučili Hristove riječi da su dvije glavne zapovijesti: ljubi Gospoda Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom mišlju svojom i svom snagom svojom i ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe. Ljubav kao načelo ljudskog života. I upravo, rekao bih, da je Bog je poslao patnju čovječanstvu da bi ga iscijelio od mržnje, od samouobraženosti, od egoizma, od samoživosti, da bi čovječanstvo shvatilo da smo ipak mi, ljudi slabašni i nemoćni na zemlji, i da je jedini Bog koji daje istinski život, ne samo ovaj prolazni život od danas do sjutra. Ovakva stradanja i podsjećaju na dostojanstvo ljudsko, vječno i neprolazno dostojanstvo, jer čovjek je biće stvoreno za vječnost, a ne za prolaznost i ništavilo. Bog koristi ta sredstva da nas podsjeti da smrt nije poslednja riječ ovoga života, nego samo priprema za ono što je vječno i neprolazno – za vječno Carstvo Boga ljubavi – Oca i Sina i Duha Svetoga. U to ime ja pozdravljam i blagosiljam svima onima koji se brinu za moje zdravlje, moleći da se brinu i za zdravlje svih koji stradaju, ne samo ovdje u bolnici u Crnoj Gori nego širom svijeta.

Sveljudska je patnja koja je danas zavladala i molim se Gospodu da Bog oprosti grijehe svima ljudima i da nas vrati sebi i jedni drugima i vječnim vrijednostima, tajni vječnoga života, da umanji patnje jer nije lako nositi svijetu ovu patnju i ovo što se danas događa. Neka bi blagoslov Gospodnji bio na svima, naročito na onima koji se sjećaju i mene, jer vidim da je mnogo ljudi sa raznih strana koji se sjećaju i mole za mene, i hvala na njihovim molitvama. Nadamo se u Gospoda da ćemo nastaviti naše djelo i da je ovo priprema za nastavak djela, ako Bog da.

Pomenusmo crkvu na Lovćenu, u poslednje vrijeme zapanjujuće je govoreno u Crnoj Gori nikada više 1918. godina, što znači nikada više oslobođenje, namjesto da se kaže nikada više okupacija 1916. godina i kapitulacija Crne Gore. Prvi put u njenoj istoriji – kapitulacija 1916. godine. I veliki kralj Nikola se očevidno pokolebao u jednom trenutku i povjerovao da će Austrougarska, Njemačka, da pobijedi, pa se povukao. Kapitulirala je njegova vojska, on je napustio Crnu Goru i hiljade ljudi su otišli u zatvore širom Austrougarske, među kojima je bio i obnovitelj crkve na Lovćenu Mitropolit crnogorsko-primorski Gavrilo Dožić, koji je držan cijelo vrijeme rata u zatvoreništvu. I onda se nije čuditi što 1918. godine narod, koga je kralj Nikola ostavio, više nije htio da ga glasa, odnosno njegovog sina naslednika, nego je za naslednika glasao njegovog unuka. A i on je sam bio za stvaranje Kraljevine Jugoslavije, samo što eto, po ljudskoj slabosti, vlastoljublje i samoljublje, osnovni grijeh ljudski, i njega, velikoga kralja, pod stare dane je savladalo. Ali ne umanjuje to njegov značaj , a u isto vrijeme ne umanjuje značaj obnove crkve koju je okupator srušio 1916. godine i koja je obnovljena 1925, i ako bude Gospod dao obnoviće se ona ponovo.

Niko neće da dira ovaj mauzolej koji je po duhu nastavak onog spomenika Franje Josifa, koga su pripremali da podignu 1916. godine, srušivši lovćensku crkvu i izbacivši Njegoša sa Lovćena. Bio je pripremljen spomenik Franje Josifa, a ovaj mauzolej je po duhu nastavak toga spomenika Franje Josifa. I on je svjedočanstvo jednoga vremena i on će ostati mauzolej, ali će morati  da se skine prokletstvo sa Crne Gore koje je ostavio Sveti Petar Drugi Lovćenski Tajnovidac: Prokleti bili ako me ne sahranite u ovoj crkvi koju sam ja ovdje sagradio.

Poslije učešća u ovoj patnji sveopštoj Mitropolit crnogorsko-primorski, noseći svoj krst, dužan je da skine to prokletstvo sa Crne Gore, da se iscijelimo od tog duha okupatorskog koji je zavladao od vremena okupacije Austrougarske da bi se zacario onaj Duh Božiji, Duh slobode, Duh Hristovog vaskrsenja:

„O preblagi, tihi učitelju,

slatka li je sveta bistra voda

s istočnika tvoga besmrtnoga!

Od tvoga su sv’jetloga pogleda

uplašene mrake iščeznule,

od tvoga su hoda sveštenoga

bogohulni srušeni oltari;

voskresenjem smrt si porazio,

nebo tvojom hvalom odjekuje,

zemlja slavi svoga spasitelja!“

(Luča mikrokozma  Svetog Petra II Lovćenskog Tajnovidca).

To je ono čega je svjedočanstvo bilo i treba da ostane Crkva Svetog Petra na Lovćenu, proslavljajući Boga živoga, proslavljajući Crnu Goru i ovaj narod ovdje koji se vratio Bogu i Crkvi Božijoj poslije osamdesetogodišnjega lutanja njivama gladi i bezbožnštva, njivama bratoubilaštva i bogoubilaštva. Vrijeme je da se ponovo vratimo Bogu i kroz Boga da se vratimo jedni drugima, a vraćajući se Bogu i jedni drugima, vraćamo se, ako Bog da, i onim svetinjama koje su ugradili preci naši u nas i u naše istorijsko biće.

U to ime blagoslov Božiji svima, na mnogaja i mnogaja blagaja ljeta!