MITROPOLIT JOANIKIJE: Neka izvinu Cetinjani, još nisu napravili svoju državu koja se naziva Cetinje (VIDEO)

Intervju mitropolita Joanikija za Radio Svetigora, koji je objavljen na sajtu Mitropolije crnogorsko-primorske, prenosimo u celosti:

Šta je čin ustoličenja?

-U ovom slučaju to je samo nastavak kontinuiteta ove mitropolije. Ja sam 56. episkop ove svetosavske episkopije koja je kasnije uzdignuta na stepen mitropolije i 41. mitropolit koji se ustoličava u Cetinjskom manastiru. Naravno, nije ustoličenje isto što i hirotonija episkopa. Ja sam davno hirotonisan upravo ovdje u Cetinjskom manastiru, hirotonisao me blaženopočivši patrijarh Pavle, po predlogu našeg blaženopočivšeg Mitropolita, uz prisustvo petnaestak arhijereja i to je jedna od rijetkih episkopskih hirotonija koja se u istoriji ove mitropolije dogodila baš u Cetinjskom manastiru. A ustoličenje je samo jedan svečani čin poslije izbora episkopa ili mitropolita da se to, na svečani način promoviše. Inače, ja kao administrator ove mitropolije poslije upokojenja blaženopočivšeg Mitropolita, kasnije izabran za mitropolita, već imam sva prava i sve dužnosti koje jedan mitropolit ima.

Da podsjetim: ko je to ustoličavao Svetoga Petra Cetinjskoga? Ne treba pridavati preveliki značaj, jer se episkopu ili mitropolitu ne dodaje ništa više nego što on već ima, samim činom ustoličenja, ali to je prosto preovladalo u životu Crkve, s obzirom koliko je važna služba episkopa ili mitropolita u jednoj pomjesnoj crkvi, jer se i svaka episkopija može nazvati malom pomjesnom crkvom. Zbog te važnosti njegove službe vrši se i svečani čin ustoličenja, sa molitvama i prozbama za njegov uspješan rad na spasenje njegove pastve.

Kada je Sveti Sinod donio odluku da datum ustoličenja bude 5. septembar, nakon redovnog zasjedanja majskog Svetog arhijerejskog sabora, na kome ste izabrani, bila je potpuno drugačija atmosfera i ambijent, i što se tiče nekih političkih tenzija, ali i što se tiče stanja sa korona virusom. Kakav je bio prvobitni plan i kako je bio zamišljen taj čin ustoličenja, obzirom da se on poklopio sa prvim dolaskom Njegove Svetosti nakon izbora na mjesto srpskog patrijarha.

-Mi smo mislili da obavimo ovaj sveti čin kako očekuje naše sveštenstvo i naš vjerujući narod. Tako smo zamislili i tako smo htjeli da se pripremamo za ovu svječanost. Međutim, zbog tih raznih komplikacija, zbog nekakvih družina koje se organizuju da spriječe ne samo čin ustoličenja Episkopa Joanikija, nego i da spriječe pravo i da ugroze slobodu cijele Mitropolije crnogorsko-primorske, svih njenih vjernika… Dakle, to je otišlo u nekom neželjenom i nepredviđenom pravcu, podižući tenzije. Ovom činu se pripisuje Bog zna kakav politički karakter. To baš ja, koji sam svoj život ugradio u Crnu Goru i u Cetinjski manastir, koji sam ovdje bio i kao iguman i kao rektor bogoslovije i koji sam punih dvadeset godina vršio arhijerejsku službu u Eparhiji budimljansko-nikšićkoj, koja je takođe u Crnoj Gori. Valjda je i sjever Crne Gore Crna Gora, nije samo Cetinje. Neka izvinu svi Cetinjani, još nijesu napravili svoju državu koja se naziva Cetinje. Ali dobro, mi radimo u miru i ne želimo da se raspravljamo, ne želimo da se svađamo i ne želimo da doprinosimo toj graji koja se ovih dana podigla. Zbog toga smo, radi bratske ljubavi i sloge da ničim ne doprinosimo daljem podizanju tenzija, da ničim ne doprinosimo bratskim sukobima, da sa naše strane učinimo sve da se to mirno obavi, da pošaljemo poruke mira. Nije nam do svađe sa braćom, to su naša braća, to su moja braća, to je moj narod, iako oni mene ne priznaju.

Mi smo, dakle, radi spuštanja tenzija i radi mira u kući, prihvatili to ograničenje da na Cetinju bude samo sveštenstvo, da budu gosti, da dođe Njegova Svetost Patrijarh Porfirije, da nam dođu gosti iz drugih pomjesnih crkava, a imamo dosta gostujućih arhijereja, od Jerusalima do Moske, do Kijeva, do Poljske, do Albanije, do Bugarske. Dakle, da se obnovi uz prisustvo predstavnika crkvenih opština i nešto malo gostiju sa strane, civilnih lica. Dakle, ipak uz prisustvo naroda, ali uz manji broj, da bi smo suštinu ovoga svetoga čina ispunili i da bi smo to obavili skromno, ali da bude svječano i lijepo, jer u skromnosti se projavljuje ljepota i možda je ta skromnost i Bogu ugodna i Svetom Petru Cetinjskome i naročito zbog toga što ne želimo obračune, svađe, tuče, čerupanja ovdje pred Cetinjskim manastirom, ne daj Bože, i to je naš stav. Ako neko hoće da se svađa, što kaže Sveti apostol Pavle: ,,mi takvog običaja nemamo”.

Vi ste juče poslali jednu poruku u kojoj ste blagoslovili sve one koji doprinose miru i žele mir. Međutim, pojavilo se na društvenim mrežama koje dodatno otežavaju cijelu situaciju, u tom smislu da neke imenovane grupe, podmetnute ili ne, najavljuju neke litije tog 5. septembra i dolazak na Cetinje. Ne bi bilo zgore da još jednom ponovite jasan stav i blagolsov Crkve i da to što je stav Mitropolije crnogorsko-primorske, izražen u saopštenju prošlog petka.

-Dakle, mi smo, po savjetu dobronamjernih ljudi, analizirali sadašnju situaciju u Crnoj Gori i želimo da doprinosimo unutrašnjoj stabilnosti naše države i bratske sloge u ovom narodu. Prema tome, trebalo bi da svi oni koji poštuju Crkvu poslušaju glas svoje Crkve: da ne podižemo bratske tenzije i da se ne junačimo na braću. Junačićemo se, ne daj Bože, ako budemo napadnuti od neke strane sile, ali mi smo ovdje svi braća, treba da živimo zajedno, ima dovoljno prostora za sve i treba da svi imaju jednaka prava. Naravno, ovdje se radi o jednoj zamjeni teza. Ako sam ja uzurpator, kao što me pojedini ovih dana predstavljaju, neka to gospoda dokažu na sudu. Mogu da idu i do Međunarodni sud i da, nekim zakonitim putem, uklone mene sa Cetinja, koji sam život svoj ugradio i u Cetinje i u Crnu Goru.

Moram da napomenem i to, ima neke čudesne simbolike, nijesam razmišljao o tome, ja sam zamonašen uoči praznika Svetoga Petra Cetinjskog, u Ćeliji Piperskoj. Rukopoložen sam na Prevlaci, gdje je bilo prvo sjedište ove episkopije, odnosno Mitropolije. Hirotonisan sam na Cetinju i, s druge strane, zakonito sam izabran i postavljen. I, naravno, to sveštenstvo Mitropolije crnogorsko-primorske prepoznaje i znamo kakva je bila zabrinutost oko izbora mitropolita crnogorsko-primorskog, koliko je bilo interesovanje u narodu i znamo kako me moj narod, koji mi je Bogom podaren, dočekao u Podgorici. Bez ikakve pripreme, samo sam najavio dan prije. To je bio jedan veliki spontani događaj, bez ikakvih političkih oznaka. Jedino što sam tada zamolio naše lidere, koji vode ovu državu, da sjednu, da se dogovaraju i da stave interes naroda iznad svih drugih interesa i da prepoznaju ono što trebaju da učine za ovu državu i za ovaj narod da bi što bolje funkcionisali. Kao ljudi različitih opredjeljenja, ipak smo prizvani da vodimo dijalog. To je moj stav i u Crkvi, i u državi i što se tiče života: da vodimo dijalog. Da razmjenjujemo misli, razumne razloge, a ne mržnju. Da razmjenjujemo dobru volju, jer ako imamo dobru volju, mi ćemo naći rješenja za sve. I naša služba je takva, naša misao je takva i naše opredjeljenje je takvo i tako ćemo raditi i ubuduće.

Mislite li da sva ova galama koja se digla oko vašeg ustoličenja i transparenti o vašoj nedostojnosti, da li to ima veze sa Crkvom ili sa njihovom željom o misiji Crkve ili su to politički razlozi?

-Pravo da vam kažem nijesam obraćao pažnju ni na kakve transparente i ja gledam u moju savjest i stojim pred licem Božijim na svakoj svetoj službi, stojim pred licem moga naroda i tu se mjeri i da li sam dostojan ili nijesam dostojan, a ne na nekim transparentima ili takvim parapolitičkim skupovima. Dakle, sramota je da neko meni osporava pravo, i ne samo meni nego i vjernicima, narodu i Crkvi, a da neće da pokrene sudski proces.

Interesantno je da su nas optuživali do skoro da želimo da budemo iznad zakona Crne Gore, a danas kada mi ostvarujemo ono što su naša, Ustavom i zakonom, zagarantovana prava, onda je i to problem.

-Pa mi smo se borili za unapređenje pravnog poretka i za vladavinu prava u Crnoj Gori. Evo, dugi niz godina, praktično su već decenije prošle otkad se borimo za svoja osnova vjerska prava u svojoj državi da budemo ne iznad bilo koga, nego da budemo ravnopravni sa svim ostalim vjerama i sa svim drugim subjektima u društvu. I evo, hvala Bogu, ta naša borba je imala značajan rezultat. Nije sve završeno, naravno, borba je prosto život i cio život se borimo za unapređenje poretka, unapređenje života, za dobro i, naravno, to opredjeljenje da se borimo za dobro i za bolje sjutra je naše osnovno geslo.

-Ne manja radost za Mitropoliju crnogorsko-primorsku i sve vjerne jeste i događaj koji prethodi ustoličenju, a to je doček Njegove Svetosti, patrijarha srpskog Porfirija. Šta za Mitropoliju crnogorsko-primorsku, kada govorimo i za današnji trenutak, ali i vijekovima unazad, znači posjeta srpskog patrijarha.

-Posjeta srpskog patrijarha uvijek, praktično, znači prisustvo vaseljenskog pravoslavlja. Evo, vidite, sa našim patrijarhom dolaze naši domaći arhijereji Srpske pravoslavne crkve, ali dolazi i sva pravoslavna vaseljena: dolaze nam predstavnici Jerusalimske patrijaršije, arhijereji Ruske pravoslavne crkve sa svim njenim crkvama, i Ukrajinske pravoslavne crkve i Ruske zagranične pravoslavne crkve, Bugarske pravoslavne crkve, naše sestrinske Crkve, s kojom smo nekako najbliži, Poljske pravoslavne crkve i Pravoslavne crkve čeških i slovačkih zemalja. Posebno je radost što Njegova Svetost, Patrijarh srpski Porfirije dolazi, sada kao patrijarh novoizabrani, prvi put u Crnu Goru, i to baš povodom našeg ustoličenja. I to za naš narod, vjerujući, pravoslavni u Crnoj Gori, bez obzira kako se ko izjašnjavao, kako se ko politički opredjeljivao, je veliki blagoslov. On dolazi da donese mir, da nastavi djelo svojih prethodnika koji su svi posjećivali Crnu Goru, i u volji i nevolji. Kad nam je bilo lijepo i kad nam je bilo teško, imali smo utjehu i podršku od naše patrijaršije, od našeg Patrijarha, a u ovom slučaju se radi o nečem posebnom.

Njegova Svetost, Patrijarh Porfirije, i ja smo prijatelji od naših studentskih dana, od studentskoga grada pa do Grčke, kada je on tamo studirao, išao sam da ga posjetim i iste godine smo izabrani za arhijereje. On je bio na mojoj hirotoniji, ja na njegovoj i cijelo vrijeme smo kao braća i kao bliski i po našem ishodištu nekako. On je duhovni sin vladike bačkoj Irineja, a ja Mitropolita Amfilohija i oni su učenici oca Justina i sve to je imalo značaj u izgrađivanju našega prijateljstva. On me predložio i na tome sam mu veoma zahvalan, iako mi je dato teško i veliko breme. Naravno, biće mnogo teže nego što je bilo u Eparhiji budimljansko-nikšićkoj i teško mi je se rastati sa eparhijom, ali pošto je to bila volja i potreba moje Crkve, ja sam uvijek poslušan svojoj Crkvi i svojem Patrijarhu i po njegovom prijedlogu ja sam izabran aklamacijom. Dakle, tolika je bila podrška i tolika je bila sazrela u našem u Svetom arhijerejskom sabou misao o tome ko treba da bude izabran za novog mitropolita crnogorsko-primorskog. I, naravno, Njegova Svetost, kao najodgovorniji i najmudriji među nama, to je tako jasno saopštio i vidio prosto da prost nije bilo nikakvog sporenja u tom pogledu, nego je, prosto, ta akalmacija bila odraz naše jednodušnosti u Svetom arhijerejskom saboru.

I odraz želje i volje naroda u Crnoj Gori? 

-Pa ja sam to osjećao i bilo je tu malo i strepnje, ali ja sam se morao pokoriti i volji moje Crkve i volji moga naroda. Čak i iz Eparhije budimljansko-nikšićke, u kojoj mislimo da su mnogi željeli da ostanem u toj eparhiji, a to je lično bila i moja želja, da završim ono što sam počeo i što sam radio dvadeset godina i da dopunim do kraja moga života i da se sahranim pored nemanjićke svetinje, manastira Đurđevih Stupova. Ali opet, pored svega toga, ja sam morao da prihvatim ono što je viši interes i moje Crkve i moga naroda.

Kao novoizabrani Mitropolit crnogorsko-primorski pred samo ustoličenje, vaša jevanđeljska poruka svima, a naročito vjerujućem narodu u Crnoj Gori.

-Prije svega, ja sam zahvalan mome narodu koji je pokazao toliku vjernost i odanost svojoj Crkvi kada smo bili, praktično, van zakona i određeni od bivše vlasti da nestanemo sa lica zemlje. Tada se pojavio narod i tada se projavila slava naše Crkve. Preko naše Golgote i preko našega raspeća, Gospod je dao da se naš narod objedini u odbrani svetinja, u odbrani vjere, časti, obraza, pamćenja dostojanstva. I, naravno, tu slogu i tu kulturu koju smo odnjegovali tokom litija, to je ono što smo vjekovima njegovali i nekako se sada projavilo u punoći i pobrisalo je mnoge razlike, mnoge rasprave i proizvelo jednu veliku slogu u narodu. I želim da se, prosto to što smo započeli u toku litija u smislu pomirenja našega naroda, u smislu razumijevanja jednih drugih i u smislu toga da smo oko naših svetinja, oko prijestola Božijeg, kada se saberemo svi u Hristu jedno. I u tom jedinstvu je ogromna snaga i ogromna radost u tom velikom zajedništvu koje smo postigli.

Ja želim da se to zajedništvo nastavi, da prihvatimo svu braću, i one koji različito misle i one koji žele da se spoje sa nama. Ako se radi o argumentima, o mislima i o dijalogu, uvijek smo spremni da učestvujemo u tom dijalogu. Nisam spreman da razmjenjujemo mržnju, jer na takav način se mržnja još više umnožava, a jesam za razgovor, i dijalog i dogovor sa, zaista, svima, ama svima u Crnoj Gori. I ne znam šta bih drugo da kažem, to je i suština naše vjere i naše svete službe i tako ćemo i da radimo.

Vaše Visokopreosveštenstvo, neka bi Bog dao da ovi događaji prođu u miru i u bratskoj slozi i da taj mir nađu svi Crnogorci pod vašim omoforom, ma kako se ko izjašnjavao i ma kome pripadao, da se saberemo kod naših svetinja. I, naravno, da pozovemo još jednom sve naše vjerujuće ljude da dočekamo našeg Patrijarha u subotu, 4. septembra, od osamnaest časova, na platou ispred Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja, a da u nedjelju oni koji su za to određeni budu na Cetinju, a svi oni ostali da, shodno blagoslovu Crkve, sa svojim parohijskim sveštenicima, u svojim parohijskim crkvama, molitvama uzmemo učešća u ovom činu ustoličenja koji nije lični čin, kako je to Mitropolit nekoliko puta rekao, nego čin cijele Crkve i radost cijele Crkve.

Zbogom i do gledanja.