Selo Dublje ima svoj jezik
28. 08. 2016. u 07:35
Mesto kod Svilajnca po dijalektu je jedinstveno u Srbiji. Mešavina bugarskog, makedonskog i srpskog
USLOV da se udam za Vesnu iz Dublja bio je da naučim dubljanski jezik. Dok sam ga učio, pojeo sam ar gibanice, što mi je bio diplomski rad. Govori ovako, više u zbilji, nego u šali se Žika Stanojlović, Gala, rodom iz obližnjeg Radašina, jedan od 72 zetova na mirazu, po čemu je ovo selo jedinstveno u svilajnačkoj opštini. Najsmešnija rečenica, mu je, kaže, bila "zele mi zeleto iz zeljata", što znači - uzeli mi kupu iz kupusare.
Simeon Stojanović (85), najstariji prizetko, kaže da ovim neknjiževnim jezikom govore najstariji meštani Dublja, koje se zaselilo daleke 1798. godine, od sedam porodica iz Velikog Izvora kod Zaječara.
- Oni su doneli velikoizvorski jezik, koji smo mi malo promenili, pa je on sada mešavina bugarskog, makedonskog i srpskog. Mada ima i turcizama. Kako si, na primer, kaže se: Ksi, bre - kaže Siomeon.
Milica Ivanović dodaje da se izvornim jezikom govorilo i u bugarskom selu Golem Izvor. Poslednja generacija koja je od predaka učila dubljanski jezik rođena je 1970. godine. Dolaskom velikom broja miradžija jezik je počeo da se gubi, tako da njime danas govori desetak odsto meštana. Pored toga, deci je bilo teško kada pođu u školu, jer nisu znala srpski jezik, ali je to, s druge strane, bilo dobro, jer ona pričaju gramatički pravilnije od dece iz svih okolnih sela, koja su maternji jezik učila od svojih ukućana.
- Jezik nema pismo, a postoje i slova kojih nema u srpskoj azbuci. Veoma je bitan i pravilan naglasak, jer u protivnom menja smisao nepravilno izgovorenih reči. Imali smo i svoju narodnu nošnju, ali više ne postoji kulturno-umetničko društvo koje bi negovalo naše igre - kaže Milica i dodaje da iako u njenoj porodici nema Srba, razgovaraju na srpskom, kako ne bi morali da uče vlaški zbog njene majke Ljubice, makedonski, kojim govori Ivičina majka Vidosava, a najžalije joj je što njena deca Katarina i Ksenija ne znaju dubljanski, jezik mesta u kome žive.
KECELjE SA IMENOM I PREZIMENOM
DUBLjANKE su nekada nosile dugačke košulje s vezom na grudima i rukavima, opšivenim čipkama. Preko bi opasale kanice, a preko košulje oblačile su plišani, srmom izvezen jelek. Neke su nosile i kecelje na kojima bi izvezle ime i prezime. Obuvale su vežene opanke i zabrađivale se maramama. Nisu se češljale po nahođenju, već je frizura označavala status žene. Devojčice su imale vitice niz leđa, udavače su nosile punđe, mlađe fesove, a sredovečne i starije žene imale su marame.
Ove običaje, kao i dubljanski rečnik, zapisao je Dragoslav Netković, svojevrsni hroničar ovoga kraja, koji, nažalost, nije uspeo da završi knjigu, jer je poginuo u saobraćajnoj nesreći. Njegov sin Nenad ponosno čuva očev rukopis.
Pera
28.08.2016. 08:46
Selo se ne zove Radasin,nego Radosin i ima dosta primesa vlaskog jezika u njihovom govoru vazno je napomenuti,jer je velika vecina mestna te nacionalne manjine koji rade i u inostranstvu.
Tada makedonski jezik nije ni postojao. Izmišljotina posle '45, skrpana od bugarskog jezika i vranjanskog dijalekta.
@E moj ti - Ja bih preporučio ovom šovinisti da pročita govor Nemanje na raškom saboru na početku 13. Veka. Da vidi koje mu je poreklo.
@E moj ti - al' su oni bili Grci...
Ha, ha, nabraja „jezike“ kojima se „služe“ Dubljani, a u primeru „Ksi, BRE?“ ne zna da je ovo BRE Španska reč?!Bre su nam doneli Jevreji iz Španije, bežeći od inkvizicije doprli su do Neretljanske kotline, do Hercegovine, gde su živeli samo Srbi, i Jevreji su, na Španskom, između sebe se obraćali HOMBRE - ČOVEČE.Srbima se svidelo, „obradili“ izbacivanjem H i M, tako da danas imamo O BRE, ili samo BRE, ali je značenje isto kao u Španskom: ČOVEČE!
Komentari (16)