Vladimir Pavlović: Zvezdaš celog života u Partizanu
07. 01. 2017. u 11:35
Igre u Riju su mi bile pete i konačno prvo zlato Pre 30 godina na nagovor legendarnog Vlaha Orlića pridružio se "delfinima", kaže Vladimir Pavlović, koji je nezamenljiv u stručnom štabu vaterpolo reprezentacije

Vladimir Pavlović sa Andrijom Prlainovićem Foto I. Marinković
VLADIMIRPavlović je i na izmaku osme decenije života nezamenljiv u stručnom štabu vaterpolo reprezentacije. Bez obzira na to što je 25. avgusta 2016. proslavio 79. rođendan, legenadarni plivački trener je deo tima Dejana Savića, koji će graditi ekipu za Tokio 2020!
- Nezamenljiv? Ne znam, to tako kažu. Uvek sam se trudio da rada koji sprovodim u vaterpolu što više prilagodim igri. Mislim da sam u tome uspeo, možda je to jedna od tajni što sam toliko dugo u stručnom štabu - ne želi sebe da hvali Pavlović.
Pavlović se na početku karijere dokazivao kao plivački trener. Vodio je reprezentaciju na Olimpijskim igrama 1972. U Minhenu. Pre 30 godina se, na nagovor legendarnog Vlaha Orlića, pridružio vaterpolistima.
- Dejan Savić je virtouz sa neviđenim autoritetom u ekipi! Bio sam sa mnogim trenirama, ali ovakav autoritet kakav Savić ima nisam sreo. On je uneo novine u taktici koje su nas dovele do velikog uspeha. I da nije nas u stručnom štabu uspešno povezao sa igračima, uspeha ne bi bilo. On u svakom trenutku zna šta od koga hoće.
- Ozbiljno sam se suočio sa plivačkim problemima u vaterpolu, pa sam počeo da menjam pristup treningu. I to radim do današnjih dana. Bio sam u Partizanu i reprezentaciji,ali sam prekidima. Od 2007, kada me je na finale Svetske lige u Berlinu pozvao tadašnji selektor Dejan Udovičić, stalni sam član stručnog štaba - ističe Pavlović, koji je radio i sa Nikolom Stamenić i sa Draganom Andrićem.
Igre u Riju Pavloviću se bile pete...
- I moje prvo olimpijsko zlato!
A sportska priča Vladimira Pavlovića je tipična za vodene sportove. Da ga kao 15-godišnjaka zbog povrede na fudbalu doktori nisu poslali na Savu da pliva, pitanje je da li bi ikad postao plivački trener.
- Ja sam zvezdaš koji je ceo život proveo u Partizanu. Kada sam se na jednoj utakmici Partizana teško povredio, doktor je preporučio da na Savi plivam gore-dole. Naučio sam da plivam kada sam prohodao i dok sam plivao, videli su me treneri iz plivačkog saveza. Jurili su me, ubeđivali, počeo sam treniram da bih posle dve godine bio u reprezentaciji protiv Grčke. Ipak, stalno me je vukao fudbal. Jedno vreme sam oba sporta paraleno trenirao dok se nisam opredelio za plivanje - priseća se Pavlović.
Vladimir je odmalena sportski tip. Osim fudbala i plivanja, oprobao se i u raznim disciplinama u atletici, igrao je stoni tenis, obožava šah. U plivanju je obarao rekorde Srbije, takmičio se u jugoslovenskim finalima. Uporedo je završio Pravni fakultet i trenersku školu.
- Nikad se nisam pokajao što sam u jednom trenutku zapostavio pravne nauke - ističe Pavlović.
- Pre svega za plivanje u ovom momemtu u Srbiji nema dovoljno uslova. I tehnologija rada u plivanju je napredovala, tako da mislim dami tu i malo zaostajemo. U zemljama gde je plivanje napredno, gde se postižu veliki rezultati, tu je timski rad. A kod nas nema timskog rada.
Trener je na neki način postao slučajno. Seća se da je kao plivač imao neambicioznog trenera, a on je proučavao sve tehnike, mada je bio najbolji kao leđaš.
- Polako sam počeo da spremam treninge za drugare i mene. Bili smo samouki... Moja supruga, tada devojka, Ana je sa štopericom u ruci i papirom beležila rezultate. Tako je tada bilo. I mogli smo da treniramo samo leti, u bazenu Doma garde, dok zimi povremeno, kada je bilo lož-ulja za grejanje u bazenu Severa u Dušanovoj ulici. Mučili smo se - seća se početaka Pavlović.
Nema pravog objašnjenja za svoju vitalnost u 79. godini:
- Jednostavno ne znam. Volim sport, uvek sam sa mlađima,postoji izreka - s kim si, takav si. I dan-danas vežbam, a do pre dve-tri godine vodio sam osim plivačkih i treninge u teretani. Možda je uzrok što sam sve vreme u sportu.
Razlika u godinama sa igračima ne sprečava pravi profesionalni odnos.
- Nisam bolećiv prema njima. Znam tačno šta hoću, napravim plan, oduvek mi je selektor davao odrešene ruke i trudio sam se da taj plan sprovedem. Možda je tu tajna, ako je plan bio dobar, onda su i rezultati takvi - ističe Pavlović.
Zato je, kaže, i lako naći zajednički jezik sa vaterpolistima:
- Mislim da je presudno što imaju poverenje u moj rad. Poslednji je primer iz Rija. Negde pri kraju Olimpijskih igara, naumio sam da im dam malo jači trening i naišao na mali otpor. Samo sam ih pitao imate li poverenje ili nemate, ako imate, onda idemo deset puta 100 metara. Tako sam presekao.
Teško mu je i da upoređuje sadašnju sa generacijom Igora Milanovića, koja je 1991. bila evropski, svetski i olimpijski šampion.
- Ne može se to reći u jednoj rečenici. Mogu samo da kažem da se nekada mnogo više radilo, da su treninzi bili duži, jači. Ali sada je tehnologija rada napredovala, trenizi su kraći, ali naporniji. Možda je ta generacija sa Milanovićem, Šoštarom bila malo posvećenija. Ali kod ove je možda izraženiji njihov pobednički mentalitet. Možda je tu razlika - kaže Pavlović.
Ipak, jasno je da je Pavlović vezaniji za sadašnju generaciju, jer je s njom od njegog početka:
- Ima dosta momenata koji su presudili da Gocić i društvo budu toliko dominatni. Oni su izrasli u jednu izvanredno jaku mentalnu ekipu. Imaju tu snagu, pobednički mentalitet, svoj cilj, koji znaju i kome su uvek težili.
I pored svih zlata Pavlović je zabrinut za budućnost,jer zbog teške finansijske situacije u klubovima irači veoma rano odlaze u inostranstvo:
- Polako iskrsava problem s kojim moramo da se suočimo i s kojim ne znam kako ćemo da se izborimo. Normalno da je cilj da se reprezentacija pomladi. Ali problem je što mladi, perspektivni igrači koji kucaju na vrata A tima i koje polako uključujemo u naše programe polako, ali sigurno odlaze iz Srbije. To su igrači čija usavršavanje nije završeno i bilo bi dobro da ostanu u našem sistemu rada. Ovako odlaze za male ugovore i ne znam kako ćemo to da prebrodimo.
Podseća Pavlović da je snaga ove selekcije bila baš u zajedništvu:
- Ova generacija je postigla ove rezultate jer smo živeli kao jedan, kako u bazenu, tako u van njega. Ovaj problem vidi i Savić, a Savez nema novca da ih zadrže. To što oni rade u manjim klubovima, to nije sistem rada, niti ono što mi sprovodimo ovde. Mi ih na pripremama dočekamo poluspremne, a imamo mali fond termina i pitanje je kako ćemo moći da ih uklopimo. U zemljama u okolini ima oko 40 naših igrača. To je ozbiljan problem.
ODNOSI SE NE MENjAJU
PAVLOVIĆ je trenirao i Dejana Savića, braću Dejana i Darka Udovičić, Žarka Petrovića i ističe da se njihov odnos nikad nije promenio:
- Odnos koji sam imao s njima dok su bili igrači, imam i sada. Izvanredan je, trenirao sam ih, znam ih u dušu kao i oni mene. Ali nam ništa ne smeta da na ovom planu još bolje sarađujemo.
VRŠNjACI, BUDITE AKTIVNI
PORUKA vršnjacima:
- Aktivnost mora da bude prisutna, ale nenametljiva. Ativnost je kod mene spontana, ne razmišljam mnogo, tako radim celog života. Ne plivam svakodnevno, ali obavezno vežbam.
TRENIRAO I ŠEGRTOVU
PRE nego što se otisno u vaterpolo, više od dve decenije se dokazivao kao plivački trener. Svojevremeno je vežbao i nekad našu najbolju plivačicu Mirjanu Šegrt. Trenirao je Aleksandra Pavličevića, u to vreme jednog od najboljih leđaša Evrope, Jovana Kovačića, braću Nenada i Predaga Miloša, Mateju Koprivicu, Petra Popovića...
-Treninzi su tada bili uglavnom leti, jer su bili minimalni uslovi za rad zimi - kaže Pavlović.
IGRAO JE FUDBAL
VLADIMIR Pavlović je rođen 25. 8. 1937. u Novom Sadu. Već sa dve godine sa roditeljima se preselio u Beograd. Trenirao je fudbal u Partizanu i Vojvodini, plivao za crno-bele.
Kao član strulnog štaba Nikole Stamenića radovao se svetskom i evropskom zlatu, dok je sa Dejanom Udovičićem i Dejanom Savić od 2007. slavio na svim velikim takmičenjima. Jedino je sa Draganom Andrićem na Igrama 1996, u Atlanti bio osmi.