TV KRITIKA: Stara mapa puta

ISTORIJSKA struka danas nema dileme u pogledu stvaranja prve Jugoslavije (Kraljevine SHS) 1918. godine, ni u Beogradu, ni u Zagrebu, ni u Ljubljani, što je pokazala prigodna emisija RTS pod gornjim naslovom. Stručni tim naših uglednih istoričara, koji je predvodio akademik Ljubodrag Dimić, osvetlio je ovu pojavu sa gotovo svih strana, dok su kole- ge ispreka uglavnom potvrdile da je, uprkos dugim tradicijama ujedinjenja i saglasnosti s ratnim ciljevima Srbije 1914, ova država bila praktično uterana u jugoslovenski projekt u jesen 1918. godine, što nastojanjem velikih sila (naročito Engleske), što dramatičnim pozivima "zapadne braće" da ih odmah, bez odlaganja, zaštiti od Italije, ali i Mađarske i Austrije i zelenog kadra, što ultimativnim zahtevima prečanskih Srba, što gonjena ambicijama srpskog regenta (ovo potonje, čini se, nije dovoljno istaknuto). Kako bilo, stvar je prelomljena za dva poslednja meseca Velikog rata i do ujedinjenja SHS došlo je gotovo prekonoć. Svi konsultovani istoričari rado bi se složili sa onim Bogišićevim: "Što se grbo rodi vreme ne ispravi", pa je takav slučaj i sa prvom južnoslovenskom državom, stvorenom na brzinu i bez neophodnog promišljanja, uz ogromne rizike, koji su joj, konačno, došli glave. Čim je minula opasnost od Italije i Mađarske, i čim je Evropa (čitaj Antanta) stavila na dnevni red mirnodopske stvari, Hrvati su se digli protiv zajedničke države tražeći svoje "stare pravice", bulazneći opet o svom "diplomatičkom narodu", paktama konventama i pragmatičkim sankcijama. Ovo je trajalo čitav jedan vek i završilo se onako kako se završilo. Zanimljiv prilog raspravi dao je simpatični slovenački istoričar Božo Repe. Upitan od inače odličnog Miodraga Krstovića, koji se u ovoj emisiji dobro snašao kao narator i voditelj, šta bi bilo sa Slovencima da se 1918. nisu ujedinili sa Srbima, Repe je spremno odgovorio: "Danas bismo govorili nemački, u najboljem slučaju hrvatski." Da ne bi srpskog kraljevskog potpukovnika Švabića, povratnika iz zarobljeničkog logora, koji je samoinicijativno i hrabro zaustavio Italijane kod Postojne, danas bi Ljubljana verovatno bila u Italiji.

PROČITAJTE I: TV KRITIKA: Pukotina u vremenu

To saznanje nimalo ne sprečava Kardeljeve unuke da svojski rade u korist srpske štete i nanose Srbiji mučke udarce kad god mogu i koliko mogu. Uopšte, danas je izvesno da su sve Jugoslavije (a bilo ih je "tri pa jedna") nastajale, jedna za drugom, u korist te iste srpske štete. I ovo podsećanje nas dovodi pred ključno pitanje ne Jugoslavije ("ćorava joj strana", odsekao je davno vojvoda Mišić), nego nas samih: dokle ćemo, uporno i tvrdoglavo, srljati u nemoguće projekte i utopije? I danas su mnogi od nas skloni da u interesu "stabilnosti regiona" zapuste svoj jezik i pismo, zaborave svoj politički, ekonomski i kulturni interes i utope se u berlinsko-vašingtonski projekt "Zapadni Balkan", po mapi puta nalik onoj iz 1918. godine.