Marki Ramon: LJudi se plaše da kažu ono što misle

V. PANTELIĆ

08. 12. 2016. u 11:52

Marki Ramon, pred večerašnji koncert u “Mikser hausu” u Beogradu

Марки Рамон: Људи се плаше да кажу оно што мисле

Marki Ramon Foto V. Danilov

BEOGRAD će jubilej 40 godina panka i isto toliko od izlaska prvog albuma “Ramonsa”, proslaviti večeras u “Mikser hausu” koncertom Markija Ramona (64) i njegovog benda “Blickrig”. Marki Ramon, ili Mark Stiven Bel, kako mu piše u ličnoj karti, bio je bubnjar rodonačelnika panka “Ramonsa” 15 godina i s njima odsvirao 1.700 koncerata. Budući da je čest gost Srbije i Beograda, pitamo ga da li mu se dopada naš grad.

- Treći put sam ovde - kaže Marki Ramon za “Novosti”. - Poslednji put sam svirao 2011. na “Bir festu” pred gotovo sto hiljada ljudi. Njihova lica bila su sve što sam video.

* Svet obeležava četiri decenije panka?

- “Ramonsi” su oformljeni 1974, ali su prvi album objavili 1976. Ali uz nas su svirali i “Blondi”, “Toking heds”, Peti Smit, koje i danas slavi svet. Zaista je uspeh održati se toliko godina, kada je politička i društvena situacija u svetu u kome danas živimo potpuno drugačija nego onda.

* Gde se izgubio bunt?

- Bunt nije nestao. Mislim da se mnogo bendova i pojedinaca plaši da glasno kaže ono što misli i oseća. Problem je što karijere mnogih ljudi zavise od toga. Mene baš briga. Neki kažu - o, rekli ste ovo ili ono. Ne zanima me, bar sam rekao istinu. I pustio da iz mene izađe ono što osećam. Danas imamo samo jedan svet. Sve je korporacija, koju zovemo kapitalizam. Živim u Americi, koja je kapitalistička. Uvučen sam u to, potpisujem ugovore kako bih prodao proizvod. Šezdesetih, kad sam baš bio mali, bila je popularna pesma Berija Mekgvajera „Eve of destruction“. Danas, kad je slušate, shvatate njenu važnost i aktuelnost. Još postoji mržnja, siromaštvo, beskućnici, ratovi koji ne prestaju. Jedino što se promenilo je tehnologija. Nadam se da ima još pank bendova koji će glasno reći ono što misle. Mislim da su mnoge grupe uplašene da kažu: Šta se, bre, kog đavola, dešava?

* Zašto su “Ramonsi” toliko uticajni?

- Zbog energije na koncertima i jednostavnosti tekstova pesama koje su se brzo smenjivale na svirkama. Izbacili smo sve suvišno. Nismo imali desetominutne solaže na gitari ili bubnju, bile su nam dosadne i već viđene. Takmičili smo se ko će brže da odsvira nešto. Nije bilo pauze između, ni vremena za razgovor. Nikada nismo zastali ni na trenutak. Kada bend prestane da svira i ode da popije malo vode, to je uvredljivo za publiku, jer, klinci žele da slušaju muziku. Zato nikad ne pijem vodu na sceni.

PANK NIJE MRTAV *Da li je pank mrtav?
- Ne, definitivno, danas je potrebniji svetu nego ikad. Mnogi misle da je pank postao mejnstrim kada su čuli Igija Popa u reklami za kreditnu karticu. Ja pak smatram da će njegova muzika preko reklame doći do mnogo ljudi. Neko će, možda, pomisliti kako ne zvuči loše i poželeti da čuje još neki njegov album.

* Pamtite li kada vas je Tomi Ramon pitao da se pridružite bendu?

- Bilo je to iznenađenje. “Ramonsi” su objavili treći album, a Tomi više nije hteo da svira bubanj, nego da bude producent. Ja sam se sa Ričardom Helom vratio iz Engleske, gde smo imali turneju sa “Klešom”. Na probi u 23. ulici u Njujorku odsvirali smo tri pesme i postao sam Marki Ramon. Prva stvar koju sam snimio bila je „I wanna be sedated“, zatim „I just want to have something to do“ i „Needles and pins“. Onda sam snimio još devet studijskih albuma, odsvirao 1.700 koncerata i bio bendu 15 godina, koliko i Di Di Ramon, koji mi je bio najbolji drugar u bendu.

* U jednom momentu morali ste da napustite “Ramonse”?

- Ne, zamolili su me da odem (smeh). Di Di je imao problem sa drogom, a ja sa alkoholom. Nisam voleo mamurluk, ali sam se super provodio sa prijateljima. Da bi bio dobar bubnjar, moraš da budeš u odličnoj kondiciji. Na rehabilitaciji sam morao da odlučim da li mi je važnije zezanje i opijanje ili nastavljanje sna i sviranje. Kada sam izašao, bubnjar koji me je zamenio potpuno je poremetio “Ramonse”. Ostavio ih je na cedilu posle 17 koncerata i otišao u drugu grupu. Džoi me je pozvao i pitao da li bih se vratio. Rekoh, zašto da ne, oni su mi drugari. Ali sve je bilo isto - Džoi i Džoni nisu razgovarali, Di Di je bio na heroinu, a ja sam bio čist. Prva stvar koju sam snimio po povratku bila je „Pet sematary“. Ostao sam sa “Ramonsima” još 10 godina.

* Udarili ste poslednji takt na poslednjem koncertu “Ramonsa” 1996. u Los Anđelesu, šta ste tada pomislili?

- Džoni, Džoi i ja smo još 1994. u hotelu odlučili da prestanemo. Krenuli smo na oproštajnu turneju „We`re outta here“, ali je ona potrajala dve godine. Posle tog koncerta, izašao sam sa Lemijem iz “Motorheda”, Di Dijem, nekim momkom iz “Vorner braders rekordsa” i mojom ženom Meri. Sećam se da sam naručio tri porcije sladoleda. Sledećeg dana Džoi i ja smo otišli kući. Nije bilo pozdrava, zagrljaja ni opraštanja. Ali ostao sam u kontaktu sa Di Dijem.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije