KOMENTAR: Jezik

DA nije kojim slučajem priča o Z΄aju, koji je ćeo sa sestrom Z΄anom i smiješeći se pričao o babi Z΄aki dok su iznad njihovih glava lećeli avijoni, preplivala Atlantik ko zna dokle bi dokoni đetići ispirali mozak lingvistima i govorili o posebnosti crnogorskog jezika.

Iz daleke Amerike sa tamošnjeg Tehničkog fakulteta, sa sedištem u Kongresnoj biblioteci u Vašingtonu, ovih dana stigao je brzojav i "prijevod pečatanog čljanka" u kome ih obaveštavaju da nije prihvaćena kodifikacija crnogorskog jezika, uz napomenu da je u pitanju jedna od varijanti srpskog. Podsetili su "novogorce" da je to lingvističko, a ne nikako političko ili geografsko pitanje. I šta sad? Džaba što arlak Njegoševu zemlju prolama, što direktor cetinjske biblioteke "Đurđe Crnojević" u potu (znoju) molećivo upire da Ameri popuste - od toga nema ništa! Jezik im je otišao na ćuhometu (vetrometinu).

Cela ova priča, kao i "rođenje" crnogorskog, koji posle devet godina koprcanja polako izdiše, pokazuje svu besmisao njegovog uvođenja uz dva nova slova. Čekamo da ova američka poruka dovede do jezičkog otrežnjenja Crnogorce novog identiteta kod kojih car poodavno "ne sjedi na kantar", već je "ćeo car na kantar", a ruska narodna priča "Tri medvjeda" dobila novu verziju "Tri međeda": "Bila tri međeda: međed tata, međedica mama i međedić Miško".

Lepo na ovo izusti jedan profesor - izgleda da su neki Crnogorci zaista otišli u tri lika!

Taj prilično komičan odnos prema crnogorskoj varijanti srpskog jezika vrvi od hipokoristika gde su svi Duće ili Maće. Jer, uporno insistiranje na posebnosti crnogorskog otvara prostor za nove podele i samo jednu temu - svađalicu. Jezik je čuvar istine, a falsifikat je udar lumbrelom po glavi.