Čedomir Antić: Jezik - put asimilacije

IZ Sarajeva je potekla Deklaracija o zajedničkom jeziku. Pokrenuta od strane filologa i intelektualaca, ova inicijativa na prvi pogled deluje kao priča o carevom novom odelu.

Nešto što je očigledno decenijama da na prostorima od Kupe do Timoka i od Subotice do Dubrovnika, velika većina naroda govori jednim jezikom formulisano je u dokumentu koji su već potpisale hiljade građana. Iako su pokretači ove inicijative uglavnom iz Federacije BiH i Hrvatske, deo njih je i iz Srbije i Crne Gore.

Deklaracija je doneta upravo o pedesetoj godišnjici odluke hrvatskih nacionalnih kulturnih ustanova da raskinu "Bečki dogovor o zajedničkom srpskohrvatskom jeziku". Pisana je balansirano, ona govori o nacionalizmima i politizaciji, kao da su nacionalizmi svih naroda koji govore ovim jezikom doveli do njegovih veštačkih podela. Takođe, oni prihvataju "policentričnost jezika i odbijaju da se izjasne oko njegovog imena, odričući ovom pitanju veći značaj.

Uprkos brojnim pozitivnim komentarima u srpskoj javnosti, profesor sa Filološkog fakulteta u Beogradu Veljko Brborić izjavio je da deklaracija ima smisla ukoliko "zove na pomirenje" i "ne ruši ugled srpskog jezika".

Pođimo od početka. Među potpisima je svega nekoliko filologa. Sa srpske strane, to su uglavnom politički potpuno neaktivni i nezainteresovani naučnici. Pisci deklaracije nastavili su običaj da postoje dve vrste krivice: srpska i ona koju Srbi dele sa drugima, pa je tada ona opšta, zbog čega njeni nosioci nisu imenovani. Kao i oko ratnih zločina, i ovde mi govorimo o "svojim", a oni o "našim zločinima". Pitanje jezika svuda je rešeno na isti način: jezik je dobio ime u davnini i bez obzira na kasnije političke razvoje i ratne ishode ono je ostalo nepromenjeno.

Nisu Srbi, ni Srbija odbacili ranije jezičke sporazume. Mi smo prvi prihvatili sadašnji, potpuno netačan i u suštini šovinistički naziv (pošto je vezan za teritoriju na kojoj ga većina ne prihvata) jezika Bošnjaka/Muslimana. Nije zabeleženo da je u Srbiji iz biblioteke izbačena bilo koja knjiga, a posebno ne zato što je pisana na drugom pismu ili jeziku.

U Srbiji nikada niko nije dobio batine zbog jezika ili pisma. Da li je tako u Hrvatskoj gde razbijanje tabli sa hrvatskim grbom koje su pisane ćirilicom donosi pobedu na izborima? Pa, tvrdnja Nikole Stojanovića o jeziku objavljena u jednim srpskim novinama početkom 20. veka dovela je do pogroma nad Srbima u Zagrebu.

Ne želim da učestvujem u stvaranju političkih jezika kakav je crnogorski i otimanju srpskih pisaca kakvi su Desnica ili Selimović, niti u obezimenjavanju jezika koji pod ovim imenom postoji hiljadu godina. Da, srpska naučna i kulturna elita bila je spremna na kompromis. Da, Srbija je bila autonomna kneževina koja je imala vladu, vojsku, škole, carinu. U vreme kada je hrvatski bio sveden na Zagorje i kada se u javnim ustanovama njime nije smelo govoriti.

Radi istine i u nadi u mirnu i sporazumnu budućnost stvoren je zajednički jezik. Hrvatski je tako normiran i spasen ako ne od propasti, a onda od ograničavanja.

Čitava Srbija od Beograda do Đevđelije 1914. govorila je srpski jezik. Srpski je bio jezik čitavog naroda Crne Gore (osim Albanaca), srpski se govorio u Dubrovniku, u značajnom delu Dalmacije. Srpski su sporazumom u Slavonskom Brodu kao svoj jezik prihvatili i muslimani Bosne i Hercegovine. Četvrtina stanovništva Hrvatske govorila je srpskim jezikom. Srbi su bili spremni da taj jezik zovu srpsko-hrvatski. I nisu ni Srbija, ni Milošević prekinuli takvo stanje, već su to učinili hrvatski, bošnjački i crnogorski nacionalizmi. Srpski i ćirilicu su u Beogradu 1915. zabranili austrijski okupatori, zabranu su provodili hrvatski i muslimanski vojnici. Đirilicu je zabranila NDH, zajedno sa celim jezikom i čitavim srpskim narodom. Danas u Hrvatskoj ima mnogo više Srba od onih koji govore srpskim jezikom. U mirnoj Istri taj broj je za 30 odsto veći. Jezik je put asimilacije.

Razumem hrvatske i bošnjačke potpisnike ove deklaracije. U Bosni bi hteli da se jedan jezik zove "bosanski" (ili makar maternji, kao doskora u Crnoj Gori) pa da mirno u školama asimiluju Hrvate i Srbe. Pritom, duh koji je u 20. veku trijumfovao u Zagrebu i Sarajevu duh je fašizma i fundamentalizma. U nedostatku Srba, žrtve će biti sami potpisnici deklaracije i njihovi istomišljenici.

Poručujem im: "Žao mi je. Trpite. Ako niste hteli da živite za Jugoslaviju, možete da ginete za NDH, Izetbegistan".

Među Srbima potpisnicima preovladavju oni koji smatraju da je nacionalni identitet nebitan i da ih za Srbe ništa ne vezuje. Ako je tako, zašto onda govore tuđim jezikom? Svi oni dobro znaju engleski jezik, pa sa tog stanovništa svojim prijateljima "finim Hrvatima" i "dobrim Bošnjanima" mogu bolje da objasne stvari, a nas Srbe ne bi dodatno maltretirali.

("Dan", Podgorica)

Čedomir Antić, Napredni klub