Srbi i Hrvati moraće opet da budu zajedno!
22. 06. 2014. u 15:37
Pisac iz Hrvatske, o komunikaciji između elita i naroda dve zemlje , Gavrilu Principu: Ratujemo da bismo se razlikovali, a prokleto smo slični. Bio bih na Principovoj strani da sam živeo u to vreme
Prepiska Miljenka Jergovića i Svetislava Basare završila je u koricama knjige „Tušta i tma“, kao neki čudesni dokaz da jedan hrvatski i jedan srpski intelektualac mogu civilizovano, argumentovano, ali i kritički da razmenjuju misli. Doduše, niti je Basara tipični Srbin, niti Jergović tipični Hrvat, pa za ovo hrvatsko-srpsko ili srpsko-hrvatsko dopisivanje, zavisno s koje se strane Bajakova gleda, hrvatski pisac tvrdi da ne reprezentuje nikoga, osim njih samih. To nisu razgovori na visokom nivou, već lični, pre svega o tome kako svet izgleda kada se gleda s jedne ili druge strane. „Kako je živeti danas u te dve zemlje i razgovarati o tome s nekim ko ti je u kulturnom, istorijskom i jezičnom smislu najbliži“, kaže Jergović.
Hrvatskom piscu i novinaru mogli bi da nabrajamo knjige i knjige koje je napisao, prevedene u mnogim zemljama, za koje je dobio sva moguća priznanja, ali i bujicu kritika onih za koje nije dovoljno „dobar Hrvat“. A upravo zbog toga što je Jergović na ovaj naš trusni region gledao mnogo šire od ukopavanja u vlastito dvorište prolazio je i prolazi havariju kakvu samo Balkan ume da režira.
*Mogu li danas hrvatski i srpski intelektualci normalno da komuniciraju?
- Kako danas Srbin i Hrvat mogu da razgovaraju, strašno je važno pitanje, jer mi o tome ne znamo gotovo ništa, iako se oko nas događa masovna, dubinska, intenzivna i važna komunikacija ta dva sveta. Ne znamo, jer je našim političkim i kulturnim elitama stalo da o tome ništa ne znamo, a i savršeno je to neatraktivno medijima kakvi su danas. Ali, u nekoj životnoj stvarnosti malih ljudi dovoljno je doći na Bajakovo i videti kako je srpsko-hrvatska komunikacija na nivou običnih ljudi egzistencijalno obuhvatna i duboka, ponekad i tragična.
* Koliko je ta komunikacija običnih ljudi intenzivnija od one koju vode političke elite dve države?
- Daleko je intenzivnija. Ne treba zaboraviti da je u sedamdeset godina postojanja Jugoslavije jedna od dragocenih posledica ostalo to da su se ljudi selili s jedne na drugu stranu, mešali, ženili, rađali decu, ostavljali tragove. U devedesetim su te činjenice bile samo sakrivene, a posle se sve vratilo u neko normalno stanje, pa ljudi imaju neke tetke po Srbiji, a jedan moj odlični beogradski prijatelj ima živu majku u Zagrebu. Srbi imaju u Istri svoje kuće, dolaze na more, a Hrvati u Beogradu poslove, to je neki svet o kojem se u medijima s jedne i druge strane ništa ne govori. Ponekad mi se zato čini da hrvatska politička elita, a isto, ali na neki drugi način i srpska, žive u nekom nestvarnom svetu, koji se odvojio od svakodnevnog života.

* Pa kako te dve političke elite danas vide hrvatsko-srpske odnose?
- Koriste to kao neku vrstu političkog oružja kojim će se služiti na pozitivan ili negativan način, ali je i dalje ostalo oružje. Ovaj se običan svet počeo baviti životom, a ne vođenjem rata drugim sredstvima. Rat između Srbije i Hrvatske je završen i to je bio najnesrećniji rat u istoriji dva naroda, koji je doneo kataklizmično loše posledice.
* Znači li to da se sa nostalgijom prisećate Jugoslavije?
- To ne govorim kao neko ko bi bio nostalgičan za ovom ili onom državom, jer ja za Jugoslaviju nisam bio vezan i ona mi je puno više počela da znači kada je nestala. Ali, taj rat je za dva naroda bio katastrofalan. Krajem devedesetih, kada se zemlja nad grobovima slegla, rat je u životima običnog sveta preseljen u neku nesrećnu prošlost i njega nastavljaju samo političke elite ili fudbaleri i navijači koji se trude toj igri da pridaju još neko značenje. Izvan toga između Srba i Hrvata događa se nešto drugo, a ne rat.
- Nama treba duže, kratko vreme nam ništa ne znači. Ritam naših ratova je dvadesetak godina i onda se dogodi nešto što nas vrati sto godina unatrag. Čini mi se da bi EU mogla biti neki srećan okvir, ali pod uslovom koji ne ovisi od nas. A to je da se EU definiše prostorno prema Istoku, pre svega da definiše istočne granice drugačije nego sada. Ovo sada vodi u sukob s Rusijom, a ona ne bi smela da bude neprijatelj EU, jer u protivnom Evropa vrši svoje samoubistvo. Sukobljavati se, antagonizirati se ili ne daj bože ratovati s Rusijom je unapred izgubljena i katastrofalna stvar.
* Mogu li Srbi i Hrvati, kada već ne žele zajedno, bar živeti jedni pored drugih, bez ekscesa i napetosti?
- Srbi i Hrvati će se puno brže nego što to misle Hrvati, a puno sporije nego što to misle Srbi, ponovo zateći u nekoj čvršćoj zajednici nego što je bila Jugoslavija. Kada Srbija uđe u EU naći ćemo se ponovo u zajednici koja manje federiše od one u Jugoslaviji. Tako će Srbi i Hrvati opet morati da budu zajedno.
* A da li je do rata na ovim prostorima došlo zbog toga što
narodi nisu mogli zajedno?
- Došlo je zbog toga što Jugoslavija nije mogla da profunkcioniše kao demokratska država i što se nije moglo da reši nacionalno pitanje. Niko nije bio zadovoljan i Jugoslavija se ovako ili onako morala da raspadne. Da smo imali više sreće Jugoslavija bi se raspala na neki civilan ili civilizovan način kao Čehoslovačka i onda ne bi bila tema mogu li Hrvati i Srbi da žive zajedno.
* U poslednje vreme mnogo ste pisali o Prvom svetskom ratu, napisavši da je „tada sve počelo, što do danas nije završilo“.
- Ti događaji jako su odredili ne samo našu današnjost u jugoistočnoj Evropi i na Balkanu, već su ti događaji definisali i zapečatili sudbinu Evrope. Pokušaji evropskog ujedinjenja, koji je meni nešto istorijski veličanstveno, ujedno je i pokušaj konačnog završetka tog velikog rata, koji je započeo 1914. i završio 1945, a nastavio se i kroz Hladni rat. Do danas se Evropa nije oporavila niti našla formu svog konstituisanja, života i identiteta.
* Kako to izgleda iz naše perspektive?
- Iz naše tužne, jadne i zaostale perspektive stvari izgledaju puno tragičnije. Dok čitam srpske i sarajevske novine na temu Gavrila Principa i Sarajevskog atentata imam dojam kao da o tim događajima pišu ljudi koji su u njima učestvovali, a prema tome ne možemo da imamo dnevno aktualni odnos. Ne možemo o Mladoj Bosni i Principu razgovarati na način na koji razgovaramo o Vučiću, Karamarku i Zoranu Milanoviću. Mora da razgovaramo o nečemu što se dogodilo pre sto godina.

* Za neke je Gavrilo Princip bio samo terorist?
- Glupo je govoriti o njemu da je bio terorist, jer u to vreme taj termin nije značio ništa. Još gluplje je govoriti kako je Gavrilo Princip pucao u Austro-Ugarsku kao u neku obećanu, pravednu i divnu zemlju, jer niti je on pucao u tu zemlju, niti je to bio uzrok Prvog svetskog rata, niti je ta zemlja bila tako divna i krasna. A govoriti o Gavrilu Principu pri tome još kao srpskom teroristi, osim što je glupo je i lažno. To je besmislena politička propaganda, jer on naprosto sebe nije tako definisao. On se nije borio za Srbiju ili veliku Srbiju, već se borio za neku svoju Jugoslaviju.
* Možete li to nečim konkretnim argumentovati?
- Princip, Čabrinović i Trifko Grabež su u Beogradu dobili oružje od Apisovih ljudi, ali govoriti o tome da je Apis bio organizator Sarajevskog atentata je naprosto budalaština. Nakon toga su sa tim oružjem doputovali, uz razne peripetije, u Sarajevo. Svoju prvu noć Princip je prespavao kod brata Jove, a drugu noć je žurio da dođe u grad da bude prisutan na dobrovoljnoj zabavi koju je organizovala Mlada Bosna i srpsko-hrvatska omladina. A ta zabava bila je posvećena sakupljanju novca, ni manje ni više, nego za hrvatske škole u Istri. Kako ih se onda može gledati kao srpske nacionaliste i teroriste! Pri tome ne treba raditi ni onu najgoru grešku od svih grešaka, pa o njihovoj borbi za Jugoslaviju razmišljati preko svog iskustva Jugoslavije, kakvo god ono bilo.
* Nakon Prvog rata sledilo je vreme etničkog čišćenja,
holokausta, emigranata... Vuče li se to vreme i do danas?
- Tako je. Ali, mi ovde, a na to pre svega mislim na Hrvatsku, Bosnu i Srbiju, preterujemo u stalnom uverenju da je naš prostor u tom smislu ekskluzivno tragičan. Nije to baš sasvim tako. Naša priča je deo jedne šire evropske priče i nije naš slučaj ništa tragičniji od Poljske.
* Međutim, mi se uvek pobijemo...
- A šta reći za ljude sa Krima ili iz Odese, jer njihova je priča tragičnija od naše. Oni već zadnjih sto godina zaspu u jednoj, a probude se u drugoj državi i doživljavaju manja ili veća stradanja u apsolutno svakoj generaciji. To je puno šira priča od naše, balkanske. Naše nesreće i surovosti su ekskluzivne po tome što između nas postoji nešto što se zove teror malih razlika. Naši genocidi, etnička čišćenja, krvoprolića i komšijski masakri događaju se među ljudima sličnog kulturnog iskustva, istoga jezika kojeg različito nazivamo i gotovo istovetnih običaja. Mi ratujemo da bi se više razlikovali i to je najtragičnije. A te razlike nikako da se povećaju. Prokleto smo slični.
* Dakle, izlaza nema?
- Iz istih razloga mi se koljemo i volimo i to je strašno, jer to celu stvar čini bezizlaznom. Potencijalnu mržnju neugasivom.
гроф Сава Владиславић
22.06.2014. 15:54
Само сам погледао наслов, немам стомак да читам цео текст уз сво дужно поштовање како аутора текста, тако и господина који је дао интервју. Не дао нам Бог да поновимо грешке које смо правили током двадесетог века. Искрено, не бих волео да будем у било каквој заједници са народом који свој национални идентитет гради на мржњи према другом народу. Надам се само да је то мој лични утисак, али чини ми се да се у последње време све више кроз јавност провлачи наведена идеја.
@гроф Сава Владиславић - Мој Грофе,тако мисли сваки нормалан Србин!
@гроф Сава Владиславић - Hrvati i Srbi - kao Ukrajinci (galičani) i Rusi. Grofe, vaš komentar je pogodak u centar mete. I čim im krene loše, odmah nude saradnju i ''bratstvo'' - Hrvati nama, Ukrajinci Rusima... Ne stide se ničega. Treba ih prepustiti samima sebi, daleko im lepa kućica sa okućnicom!
@гроф Сава Владиславић - grofe,ipak valja prvo pročitati ceo tekst.....uvek bilo i biće !
@гроф Сава Владиславић - .......i čita samo naslove?!....Nazdravlje !
Komentari (57)