Svet Italijanima krade brendove

RIM: SPECIJALNO ZA “NOVOSTI”

ŠIROM sveta, šest od 10 proizvoda na trpezama su falsifikati italijanskih brendova. Radi se o takozvanom Italian sounding, to jest o fenomenu koji podrazumeva korišćenje geografskog imena, slike i marke, koji podsećaju na Italiju, a da sa njom nemaju baš ništa. Italija zbog ovih falsifikata godišnje gubi više od 60 milijardi evra.

Taj podatak navodi se u poslednjem izveštaju "Koldiretija", Nacionalne konfederacije direktnih poljoprivrednih proizvođača, sa 1,5 milion članova. "Sto obmana" rezultat je agropiraterije koja pogađa gotovo sve vrste proizvoda, ali ponajviše sireve, na čelu sa markom "parmiđano ređano" i "grana padana", "mocarelom"...

PROČITAJTE JOŠ: Nova uredba Vlade kažnjava uvoznike: Brend plaća ceh

Najveći deo prevara beleži se sa druge Atlantskog okeana, u SAD, koja je na čelu klasifikacije sa lažnim proizvodima. Južna Amerika predstavlja zemlje gde se najviše proizvodi i komercijalizuje lažno made in Italy. Ovaj fenomen je veoma raširen i u Australiji, Kanadi, Tajlandu, Koreji, Rusiji, pa i u zemljama EU, uprkos pravilama o zaštiti italijanskih proizvoda sa sertifikatima o geografskom poreklu.

PROČITAJTE JOŠ: Svaka druga flaša pića – falsifikat

Dugačak je spisak lažnih proizvoda, a među njima je paradajz sos koji se u Argentini ne zove "salsa di pomodoro" već "salsa pomarola", ili "una grande mocarela" proizvedena u Rusiji, ili ona pod imenom "murah" u Tajlandu. Ništa bolje ne prolazi ni vino. Prema poslednjem istraživanju "Koldiretija", u SAD se najčešće falsifikuju vina "kjanti" i "tuskan mun", dok su "barbera" i "proseko" najimitiraniji u Rumuniji. Inače, slavna italijanska "barbera" u Rumuniji je belo, a ne crno vino kao u originalu.

Treba podsetiti da je u svetskom kontekstu Italija jedna od zemalja sa najbogatijim i najraznovrsnijim poljoprivrednim proizvodima, a među njima su proizvodi tipični za razne zone i razne regione, vrhunskog kvaliteta. Zbog toga svi hoće da ih "oponašaju". Istraživanje o rasprostranjenosti falsifikata pokazuje da je reč i o siromašnim zemljama koje su u usponu, ali i onim bogatim, kao što su SAD i Australija. Američki potrošači i ne znaju da ne jedu originalne, već proizvode koje je neko napravio da liče na italijanske.

Italiji, koja gubi ogroman novac, teško je da se izbori sa ovim problemom, jer proizvodnja pomenutih namirnica, sa "lažnim" ukusom, nije ilegalna. Oni, jednostavno, sugestivno, slikom i imenom deluju na potrošače da misle kako jedu originalni italijanski proizvod. Na etiketama nije obavezno navesti podatke o metodologiji i mestu proizvodnje, da bi potrošači mogli da ga uporede sa italijanskim originalom.

Foto N. Skenderija

CENA KAO MAMAC

KAKO može da se brani Italija od tog "mora lažnjaka": povećanjem izvoza, promovisanjem u svetu, cenama? Jer, prosečan kupac uzima proizvod koji je jeftiniji, a ove "italijanske imitacije" imaju i 30 odsto niže cene od originalnih.

Italija je odvojila veliki novac za informisanje na terenu, preko glavnih operatora iz sektora kulinarstva: šefova restorana, kuvara, nutricionista, osoblja koje radi na prodaji proizvoda, specijalizovane štampe.