Dr Dejan Mikavica: Grb srpske Vojvodine

03. 11. 2016. u 19:36

Svaka zastava Pokrajine osim ove koja je prihvaćena - nepotrebna

Др Дејан Микавица: Грб српске Војводине

Dr Dejan Mikavica

SRPSKA Vojvodina u Habzburškoj monarhiji predstavljala je viševekovni ideal južnougarskih i prečanskih Srba koji su ratujući na strani bečkog dvora i pozivajući se na carske privilegije, koje su smatrali državno-pravnim ugovorom a ne običnim aktom carske milosti, nastojali prevazići status neravnopravnog, neistorijskog i nediplomatičkog naroda u Austriji.

Na zborovima i crkveno-narodnim saborima, na kojima su birali arhiepiskope, oni su ustanovili i definisali srpsku državotvornu doktrinu koja je podrazumevala, od kraja XVII do početka XX veka, sticanje teritorije na kojoj bi se oni politički i pravno organizovali. Od 1690, a posebno 1848. i 1861, na zborovima, skupštinama i saborima Srbi su zahtevali priznavanje političke ravnopravnosti naroda i osim postojeće crkveno-školske i nacionalnu, političko-teritorijalnu autonomiju.

Ova i ovakva autonomija imala je upečatljiva obeležja isključivo srpske državnosti i kao takva je predstavljala kontinuiranu opasnost za teritorijalni integritet i politički suverenitet Ugarske. Vojvodinu, Vojvodovinu, Vojvodstvo, Srbima su iz različitih razloga osporavali i hrvatski politički prvaci, i to zbog svojih teritorijalnih ambicija na prostoru Slavonije i Srema. Njihovo mišljenje potvrdilo se najbolje na sastancima Austrijskog ministarskog veća, posle ukidanja Vojvodstva Srbije (1860/1861). Tom prilikom su mađarski i hrvatski predstavnici odlučno odbijali svaku mogućnost i pomisao o obnovi ili ustanovljenju Srpske Vojvodine na prostorima Ugarske.

Danas se zbog različitih političko-stranačkih interesa grubo krivotvori istorija, potiskuje se sećanje i pamćenje na Vojvodinu za koju su požrtvovano i zajednički ratovali i vojvođanski i srbijanski Srbi, zanemaruje se činjenica da je Srpska Vojvodina ostala nacionalni i politički ideal prečanskih Srba sve do 1912, da Vojvodina kao politički i nacionalni program ima svoje istaknuto istorijsko mesto u delovanju srpskih liberalnih poslanika na Hrvatskom i Ugarskom saboru, da Miletićeva ideja o dualnom federalizmu i arondiranju županija po nacionalnom principu nije ništa drugo do pokušaj obnavljanja srpske ravnopravnosti sa drugim narodima Ugarske, da Vojvođani, kako su jedino nazivani Srbi, ni pre 1848. ni posle 1860. godine nisu imali u Monarhiji ništa više od krunovine (1849-1860), koje su se ipak odrekli zarad savezništva sa mađarskim liberalima. Osim toga, zaboravlja se da crkveno-prosvetna i političko-teritorijalna autonomija Srba nije isto, da svako pa i najmanje potcenjivanje Vojvodine u Habzburškoj monarhiji ne može biti u funkciji jačanja celokupne srpske državnosti, da novouspostavljena tradicionalna zastava Vojvodine nije važna po periodu u kojem je trajala već po obeležjima koje ima, a to su krst sa ocilima, srpska kruna, plašt i venac od lovorovog i hrastovog lišća.

I Vojvodina zahtevana 1861. imala je sva obeležja srpske državnosti, svoj grb sa četiri ocila, zastavu crveno-plavo-belu, kao i svoje institucije, oblasnu skupštinu, prvostepeni i apelacioni sud. Najzad, nikako se ne sme u isti istorijski kontekst stavljati i poistovećivati Vojvodina kao ideja državnosti srpskog naroda u Habzburškoj monarhiji i Austrougarskoj, sa oktroisanim komunističkim odlukama iz 1945. kojim je Vojvodina dobila dijametralno različit politički smisao od pređašnjeg.

Zastava i grb Vojvodine sa srpskim obeležjima predstavljaju obnovu sećanja na borbu vojvođanskih i prečanskih Srba za političku i nacionalnu ravnopravnost i prema tome svaka zastava osim ove koja je nedavno prihvaćena kao tradicionalna, pored zastave Republike Srbije, suvišna je, nepotrebna i nepristojna. Posebno kada se ima u vidu ko je i sa kakvim namerama onu raniju zastavu crtao i promovisao. Prihvatanje tradicionalne vojvođanske zastave trebalo bi da nagovesti demokratsko učvršćenje srpske državotvornosti na ovim prostorima s kojih je ona potisnuta od dolaska nedemokratske, komunističke vlasti, a koju su odobravali i uzdizali u političkom životu Pokrajine, zlonamernim manipulacijama i zloupotrebom vlasti, novokompovani evropejci komunističke provenijencije.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Komentari (7)

Драган

03.11.2016. 20:49

Одличан и значајан текст. Пре свега зато што истинито и тачно објашњава име Војводине (првобитно на црквено-народном сабору у Сремским Карловцима 1. маја 1848., кад је и проглашена, названа је Српско војводство). А друго, разјашњава да је Српско војводство основано само због Срба, а тек 1945. из имена је тадашња Брозова власт из назива избрисала реч Српска, под изговором да у њој не живе само Срби. По тој логици, пошто у Србији не живе само Срби, онда би требало да се држави промени име.

Srpkinja

03.11.2016. 22:25

@Драган - U Srbiji nezive samo srbi kao I u Svim Drzavama Sveta Pa niko netrazi menjanja Imena te drzave Kod nas Ljudi samo Kopkaju I nalaze nacine da Uznemire narod. Kao sto je Cela Srbija uznemirena zbog naseg Kosova Na silu ga Otimaju .A nijednom recju negovore Da Se barem tu Albanci koji zive tamo da dele to KosovoSa Srbima koji zive pre tri veka tamo .

Nemanja

04.11.2016. 15:37

@Драган - Opismeni se prvo srpkinjo pa tek onda pisi. Vojvodina je multinacionalna dredina i takva treba da joj bude i zastava. Svako nametanje izaziva kontraefekat. tome se Beograd nije naucio u slucaju Kosova. Inace ova zastava je zastava knezevine Srbije koja nikakve veze sa Vojvodinom nema.

Lav

04.11.2016. 00:16

perfektan tekst, mislim da bi tradiconalna zastava trebala postati i jedina jer je lepsa i modernija pre svega.

Коцкар

04.11.2016. 00:19

Такође треба да се наведе да је тробојка са оцилима била и српска црквено-народна застава у Угарској и Хрватској и Славонији до 1914. године. Њено истицање у Загребу приликом посете Фрање Јосифа 1895. је изазвала бурну реакцију хрватских праваша на улицама, али су и хрватски заступници у Хрватском сабору тражили појашњење од чланова Српског клуба да ли се српска црквено-народна застава у Угарској подудара са заставвом Краљевине Србије.