Kad nećemo mi...

Događa se ono što smo i očekivali; Hrvatska je započela rabotu potpetljavanja nogu Srbiji, na putu do vrata Evropske unije. Može li tu da bude velike muke, potpune blokade? Ne, jer to ne zavisi od Zagreba. Hrvatska je dobila samostalnost zahvaljujući Nemačkoj, postala je članica EU zahvaljujući Nemačkoj i odnos Hrvatske prema Srbiji, u ovom slučaju, zavisiće direktno od odnosa Berlina prema Beogradu. Hoće se reći da će Hrvatska uraditi ono što joj Nemačka kaže da uradi. Istina, dodatno mućenje ionako zamućene vode u odnosima Srbije i Hrvatske, svakako treba ukalkulisati, kao i držanje lekcije Srbiji iz predmeta na kojima je Srbija trebalo da očita bukvicu Hrvatskoj, ali... to je već priča o srpsko-hrvatskim odnosima, gotovo neshvatljivoj srpskoj inferiornosti koja je davno pretvorena u konstantu.

Nakon što "popusti" na pitanju srpskog zakona o ratnim zločinima, Hrvatska će, nema sumnje, otvoriti još dva "problema" u odnosima sa Srbijom, uz potezanje ručne ukoliko Srbija ne bude konstruktivna, šta god to značilo. I tu će Nemačka odlučiti, ali neće ta ista Nemačka sprečavati Hrvatsku u ideji da otvori problem granice sa Srbijom na Dunavu i pitanje položaja Hrvata u Srbiji.

Što se tiče granice, bude li se primenjivalo međunarodno pravo o vodama, Dunav je svojim meandriranjem na strani Srbije. To je problem koji se može rešavati i decenijama a da nikada ne bude rešen. Položaj Hrvata u Srbiji (Zagreb kaže u Vojvodini) može da bude ozbiljna karta u ovoj igri. Ne stoga što su Hrvati ugroženi - ima ih 70.000, od toga 56.000 u Vojvodini - već radi strategije koju Srbija prema Zagrebu nikada nije primenjivala, a imala je 450.000 razloga, i sada je dočekala da druga strana taj mehanizam primeni na Srbiju. Naime, kada je ono Hrvatska, na putu ka EU, ispunjavala uslove i otvarala poglavlja, nije se dogodilo, a trebalo je, da delegacija Srbije, makar u Evropskom parlamentu, ukaže na položaj Srba u Hrvatskoj (ima ih prema poslednjem popisu oko 180.000), onih Srba koji su pretekli etničko čišćenje u periodu 1990-1995. Od svih osnovnih, podrazumevajućih prava, tim Srbima ostala je poneka tabla na opštinskoj zgradi, ispisana i na ćirilici, i Milorad Pupovac u Saboru. Sve drugo je oduzeto ili uništeno.

Hrvati u Srbiji, ili Vojvodini, gde uglavnom žive, imaju pravo na svoje škole, jezik, imaju emisije na hrvatskom jeziku u programu Radio-televizije Vojvodine, kulturne institucije, izdavačku delatnost... Zagreb traži garantovanu zastupljenost Hrvata u Skupštini Srbije, zakon koji bi to regulisao. Kažu, ako takav zakon postoji u Hrvatskoj, tražimo da ga ima i u Srbiji.

Podsećanja radi, Srbi u Hrvatskoj su do 1990. godine bili konstitutivni narod, na osnovu doprinosa stvaranju SR Hrvatske. Najcenjeniji hrvatski istoričar Tvrtko Jakovina izjavio je pre pet godina da Hrvatska kao država bez Srba, njihove borbe i njihovih odluka 1918, danas ne bi postojala. Nije zgorega, u celoj ovoj priči, podsetiti na tu neoborivu činjenicu.