LJubivoje Stojanović: Kukavičluk nasilnika
22. 12. 2016. u 15:38
Čovek koji ne vodi borbu u sebi i sa sobom neminovno postaje nasilnik prema drugima smatrajući da je to jedini mogući način njegovog ostvarenja. Čovek sve u životu podređuje potrebi da se "brani" jer je ugrožen

Gotovo svakodnevno čitamo, slušamo i gledamo tragične vesti o besmislenim zločinima čoveka nad čovekom. Različito reagujemo - od brzopletih presuda do samožive nezainteresovanosti. Većina nas samouvereno tvrdi da nikad ne bi tako nešto učinila i da se tako nešto ne može nama dogoditi. Umesnije bi bilo da svako mnogo više promišlja sebe i svoje unutrašnje biće gde se talože svi naši strahovi i neizvesnosti. Unutrašnja praznina, strah i nesigurnost u nama pokreću sebičnost zbog koje postajemo lakoverni sledbenici ljudi i ideja.
Čovek koji ne vodi borbu u sebi i sa sobom neminovno postaje nasilnik prema drugima smatrajući da je to jedini mogući način njegovog ostvarenja. Nemajući hrabrosti da se suprotstavi sebi, takav čovek umišlja da ga drugi ugrožavaju i da on mora da se od njih brani. Ne uviđa kako sve više postaje nesiguran negujući u sebi istovremeno kukavičluk i sebičnost.
Sve u svom životu podređuje potrebi da se "brani" smatrajući da ga svi oko njega ugrožavaju. Ne vidi koliko sam sebe raščovečuje. Sam sebi daje ulogu žrtve i sudije da bi na kraju postao dželat. Takvi pojedinci osećaju se "sigurno" samo kad imaju skriveni arsenal naoružanja.
Zar ne vidimo tragiku postupaka sebičnih kukavica u Parizu, Berlinu, Ankari, Žitištu, okolini Kraljeva? Nije malo onih koji misle da je rešenje leži u naoružavanju. Upravo to je kobno jer čovek tako sve više gubi veru u drugog čoveka smatrajući da je "siguran" samo ako ima oružje nadohvat ruke.
Istina je da je ljudski život u naše vreme jeftin za pojedince, ali šta mi činimo ako pristajemo da budemo neko ko umišlja da može sam za sebe i po svom nahođenju da se odbrani? Nije li to destruktivno ponašanje kojim negiramo smisao zajednice u kojoj postoje odgovorne službe? Jeste! Zbog toga bi trebalo da svaki pojedinac odgovorno postupa i preda nadležnim organima ono što doživljava kao sredstvo odbrane u stanju svađe sa drugima. Postupajući tako čovek postaje hrabriji jer je spreman da veruje da postoji sistem koji bi trebalo da i sam izgrađuje u sebi i zajedno sa drugima. To će doprineti otvaranju čoveka za čoveka i zbog toga niko ne bi trebalo da takav postupak proglašava slabošću jer to je čin hrabrog čoveka koji veruje drugima.
Čovek koji skriva oružje za "ne daj Bože" mnogo rizikuje. Najmanji rizik je da će biti otkriven i optužen. Sigurno je da bi većina onih koji su počinili zločinstva posle svega izjavili da bi bilo bolje da im je neko oduzeo oružje pre nedela. Kod nekih je zbog toga što je u njima proradila savest, a kod nekih strah pri suočenju sa kaznom. Teško je pratiti pokajni proces čoveka posle ovakvih nedela. Ono što je važno u svemu ovome tiče se spoja sebičnosti i kukavičluka pod čijim teretom su postupili ljudi koji su neljudskim nasiljem oduzeli živote drugima.
Davno je Lovćenski tajnovidac zapisao: "Kome zakon leži u topuzu tragovi mu smrde nečovještvom!" Ali, ko još o tome razmišlja? Besmisleno je baviti se analizom postupaka drugih, ima ko se time bavi i svaki odgovoran čovek ne bi trebalo da dangubi ako ne može da doprinese boljitku. Umesto toga bolje je baviti se sobom i iz iskustva onih koji su skupljali oružje opterećeni idejom "zlu ne trebalo" ne uviđajući da je svaki njihov dan života u takvom stanju bio ugrožen od njih samih. Umišljajući da su "jaki", a nemajući pritom hrabrost da se suoče sa sobom i sebi kažu "ne" podlegli su mržnji koju nisu prepoznali u stanju nemoćnog kukavičluka. Svejedno je da li se radi o ličnom obračunu, "obrazu predaka", "dostojanstvu plemena", ideološkoj ili religijskoj lojalnosti, radi se o kukavičkom nasilju samoporaženog čoveka. Takav čovek je najpre ubio čoveka u sebi, umro je u strahu od drugoga i mržnji prema drugome, i tako nemoćan potegao obarač ili aktivirao bombu ili neku drugu napravu.
Važno je da se sve službe i institucije bave razvijanjem kulture dijaloga i kulture različitosti tako što će negovati aktivnu toleranciju stalnim dodavanjem novih puteva približavanja ljudi.
Zabrinjavajuće je što i deca svoje nesuglasice rešavaju nasiljem a ne razgovorom. Neodgovornost odraslih tome doprinosi. Jevanđelsku ideju da "jači" služe "slabijima" moguće je prihvatiti, samo je potrebno mnogo napora. Potrebna nam je i kultura konflikta gde je uspeh i kad se zaključi: "Slažemo se da se ne slažemo!"