Čovek koji je dešifrovao strogo čuvane taje

U utorak je u Beogradu, nakon duge i teške bolesti, preminuo Pero Simić. Novinar "Večernjih novosti" Simić je postao 1973. godine. Njegov dolazak u list u kome će docnije biti i glavni i odgovorni urednik, nije bio baš jednostavan. Primljen je na konkursu u leto 1972. s napomenom da mu staž miruje do isteka mandata u omladinskoj organizaciji. Ali avaj! Kako primiti omladinca koga je Tito ražalovao. Smišljeno je da je zagubljen zapisnik o njegovom zapošljenju, te je posle brojnih peripetija ponovo primljen na isto radno mesto.

Do dolaska u "Novosti", od jula 1970. Simić je bio član najužeg rukovodstva, a od 1971. do Titovog obračuna sa srpskim liberalima, 1973, predsednik Saveza omladine Srbije i pripadao je onom delu koji se direktno suprotstavio Brozu. Učestvovao je u pokretanju beogradskih listova "Književna reč" i "Omladinske novine", koje su kasnije promenile ime u "Nedeljne omladinske novine", NON. Kuriozitet svoje vrste je da kada se pajavio prvi broj "Omladinskih", Simić je bio smenjen.

Rođen je 1946. u selu Skočić kod Zvornika u BiH. Novinarstvom je profesionalno počeo da se bavi 1968. u fabričkom listu "Viskoza" u Loznici, a u to vreme bio je saradnik i beogradskih listova "Mladost", "Rad" i "Politika ekspres".

U "Novostima" je bio novinar-saradnik unutrašnje i privredne rubrike, urednik regionalnih izdanja, pomoćnik urednika unutrašnje i privredne rubrike, urednik političkog života, komentator, urednik feljtona i pomoćnik glavnog i odgovornog urednika. Početkom novembra 1998. Upravni odbor izabrao ga je za glavnog i odgovornog urednika i direktora Kompanije "Novosti" DD, koja je septembra 1999. postala akcionarsko društvo u većinskom vlasništvu njenih novinara.

U tom kratkom periodu uspeo je da u teškim i neizvesnim okolnostima, u zemlji koja je bila u izolaciji, ekonomski stabilizuje već posrnulu kuću i dovede "Novosti" u red profitabilnih firmi. Smenjen je početkom marta 2000. odlukom Savezne vlade SR Jugoslavije, kojom je na neustavan i nezakonit način poništena legalno sprovedena privatizacija "Novosti", koje su, zbog neposlušnosti prema ondašnjem režimu, pripojene Saveznoj javnoj ustanovi "Borba".

Sa zrelijim godinama publicistika postaje njegova preokupacija. Više od tri decenije u jugoslovenskim, srpskim, sovjetskim i ruskim arhivima istraživao je najkontroverznije događaje iz naše novije istorije. Pre svega one vezane za Josipa Broza Tita i KPJ. Od toga kada je Tita Kominterna postavila za sekretara CK KPJ i kakvu je ulogu imao u tragičnim sudbinama nekoliko stotina jugoslovenskih komunista likvidiranih uoči Drugog svetskog rata u Sovjetskom Savezu, pa sve do toga s koliko je vojnika Staljin 1944. izveo invaziju na Srbiju da bi Tita doveo na čelo Jugoslavije, šta su bili pravi uzroci njihovih nesporazuma 1948, zašto se Tito posle razlaza sa Staljinom staljinistički obračunavao sa hiljadama svojih stvarnih i nabeđenih oponenata.

O tom njegovom istraživačkom radu istoričar Ljuba Dimić će reči da, kada bi njegove kolege po arhivama provodile deo vremena koje je Simić, imali bismo mnogo bolju istoriografiju.

Pero Simić je objavio 19 publicističkih i istoriografskih knjiga. Njegova knjiga "Tito, tajna veka", koja predstavlja prvu Titovu kompletnu političku biografiju, objavljena je 2009-2010. na svim jezicima naroda bivše Jugoslavije u tiražu od 57.000 primeraka.

Posle izlaska ove knjige, hrvatski i slovenački istoričari i novinari su ga proglasili "najboljim poznavateljem Tita u svijetu". Ova knjiga je objavljena u Bugarskoj, Poljskoj, Austriji i Nemačkoj.

Knjiga "Tito - strogo povjerljivo", koju je priredio sa Zvonimirom Despotom, jeste prva zajednička knjiga jednog srpskog i jednog hrvatskog autora u poslednjih pedesetak godina posvećena kontroverznim temama iz novije istorije dvaju najvećih naroda bivše Jugoslavije.

Dobio je dve godišnje novinarske nagrade "Večernjih novosti". Dobitnik je Zlatne značke Kulturno-prosvetne zajednice Srbije za 1999, a januara 2000. Komanda Prve armije Vojske SR Jugoslavije dodelila mu je spomen-medalju "za saradnju u odbrani otadžbine od NATO agresije".

Peru Simića sreo sam prvi put s kraja proleća 1987. godine u legendarnom klubu "Borbe", na šestom spratu ovog novinskog zdanja. Upoznao nas je kolega Milivoje Glišić, inače Perin kum. Simić je tih dana završio knjigu u kojoj su napisani prvi kritički tonovi o Josipu Brozu Titu. U to vreme sam bio urednik "Duge" i po svaku cenu sam hteo da objavim delove tog rukopisa. Pero se premišljao, odugovlačio sa odgovorom, ali ne iz bojazni da će postati predmet političke hajke, jer je sadržaj njegove knjige bio jeres za tadašnju partijsko-državnu oligarhiju, već zato što te redove, u tim rovitim vremenima, kada se halabuka oko Memoranduma SANU još nije smirila, ne može da objavi u svom matičnom listu, u "Večernjim novostima".

Pedantni hroničari, ako ih još ima, svakao se sećaju da se beogradsko novinarstvo delilo na do, i od pojave njegovog feljtona "Kada Tito, Kako Tito, Zašto Tito".