LJubivoje Stojanović: Vera zahteva odgovornost

10. 08. 2016. u 17:50

Podstičem sve dobronamerne ljude iz svih naroda i religija na odgovornost

Љубивоје Стојановић: Вера захтева одговорност

VEĆ je dvadeset i prva godina otkad na početku avgusta dva hrišćanska naroda raspravljaju o zlodelu u kojem je 250.000 ljudi obeskućeno i oko 2.000 nevino stradalo. Svako ko drži do istine jasno razaznaje šta je tu nasilje a šta mučeništvo. Nažalost, postoje i oni koji muče i sebe i druge svojom ravnodušnošću ili fanatizmom. Zbog toga je potrebno da dobronamerni Srbi i Hrvati nepristrasno promisle "Oluju" trudeći se da pronađu rešenje koje donosi stvarni boljitak. Tada niko neće želeti da krivce proglašava junacima, kao što neće ni nasilje slaviti kao put uspeha jednog naroda. To sprečava nedostatak dobrog pamćenja i pritisak zlopamćenja koje je najopasnije kao kolektivno stanje, jer u strahu od "izdaje" vere i nacije pojedinci postaju zločinci, a da toga nisu svesni. Tako se stvara sledbenički patriotizam, koji na kraju postaje religija za sebe. To treba prepoznavati u sebi i prevazilaziti u sebi.

Ima li većeg svetogrđa od mržnje, nasilja i osvete? Nema! To ne žele da priznaju i otklone iz sebe oni čija vera je opterećena poreklom i pripadnošću bez mere i smisla. Nose ime hrišćansko formalno, dok svojim ponašanjem prkose ljubavi Hristovoj. Sve mere po sebi i zbog toga nisu spremni da prihvate drugost drugoga. Daju sebi za pravo da svima sude tako što se sa njima obračunavaju do istrebljenja. Ne želim da sve usmerim protiv jednog naroda i njegove vere, podstičem sve dobronamerne ljude iz svih naroda i religija na odgovornost.

Neumesno je predavati se religijskom sentimentalizmu i biti imitator ljudi i ideja. Hrišćani ili jesu ili nisu u zajednici sa Hristom, nikako ne mogu biti njegovi imitatori koji izvlače iz jevanđelskog konteksta pozive i savete po svom nahođenju. Neki pojednostavljuju reči o "okretanju drugog obraza", previđajući Hristov postupak kad ne okreće drugi obraz vojniku nasilniku u spasonosnim događajima pred raspeće. Hrist nije sebe demantovao na ovaj način, jer je upitao nasilnika: "Zašto me biješ? Ako sam kriv, dokaži. Ako nisam, zašto me biješ?" Ovako nam je pokazao da bi trebalo da jevanđelski tekst čitamo smisleno. Tada će nam taj sadržaj biti na stvarnu korist kao knjiga života, a ne kao zbirka lepih izreka. Tako postajemo delatni hrišćani koji ne pristaju na sivilo preživljavanja u strahu od nametnutih autoriteta i samoživih nasilnika. Starac Vukašin iz Klepaca je na svoj način očitao lekciju nasilniku izgovarajući mu blage reči koje ovaj nije mogao da razume zbog svog religijskog fanatizma koji je završio u ćorsokaku religijskog nacionalizma koji je najopasniji oblik šovinizma. To možemo razumeti samo kad uspemo da prevaziđemo strah i opredelimo se za bogoljubivo čovekoljublje.

Pojedini hrišćani govore o "maču vere" naivno tumačeći Hristove reči da je doneo "mač, a ne mir". Neki namerno previđaju Njegovu opomenu razjarenom apostolu Petru: "Vrati mač u korice. Ko se mača lati, od mača će poginuti!" Petar je poslušao Hrista, ali je prethodno povredio jednog vojnika, da bi posle toga kukavički porekao svoje apostolstvo. Na kraju je sve prevaziđeno kada je potvrdno odgovorio na Hristovo pitanje: "Voliš li me?" Prevazišao je sebe, što je za neke hrišćane našeg vremena teško zbog toga što ne mogu da pobede zlopamćenje. To je pokrenulo krstaške ratove, inkviziciju i da ne nabrajamo dalje. Hrišćani opterećuju sebe i druge u naše vreme međusobnim sukobima koje ne mogu ili ne žele da prevaziđu. Nevine žrtve postaju nešto što se podrazumeva jer nasilnici postaju uzori. Dobijaju svoje spomenike i doživljavaju se kao "branioci" časti jednog naroda. To je sunovrat koji zahteva pomoć, optuživati taj narod nekom "velikom bratu" je gubljenje vremena, i u tom praznom hodu može da u nama naraste strah koji raslabljuje do mržnje. Tada postajemo isti kao oni koje optužujemo, i to se završava kolektivnim zlopamćenjem.

Najbolje bi bilo ako bismo mi pravoslavni Srbi ove 2016. godine mogli da se opredelimo za molitvu, shodno Hristovom pozivu da ljubimo neprijatelje svoje. To ne znači preuzimanje tuđe krivice ili proglašavanje krivca za sveca, već prevazilaženje zlopamćenja. Na to nas je podsetio Njegova svetost patrijarh Irinej na parastosu u naselju Busije. Tada ćemo videti da i "sa druge strane" postoje mnogi dobronamerni ljudi, samo mi im glas ne čujemo. Moramo se nekako čuti, jer nedopustivo je da u ovom stanju nesporazuma dva hrišćanska naroda, Srba i Hrvata, jedino oni koji se bave mutnim radnjama - tajkuni ili mafijaški klanovi, to ignorišu, imajući u prvom planu profit. Mi koji stvarno verujemo trebalo bi da ubedimo svoje savremenike da je najveći interes svakoga čoveka večni život. Prethodno bi trebalo da se upitamo: Verujemo li mi u svoju bogodarovanu večnost? Za iskrenog vernika nema dileme, samo ostaje pitanje: Kako? Sigurno ne nasiljem! Za iskrenog vernika nema dileme, samo ostaje pitanje: Kako? Sigurno ne nasiljem! Zbog toga je krajnje vreme da se stvarno uozbiljimo, ne samo da čitamo parastose drugima tovareći se zlopamćenjem. Potrebno je da vidimo sebe u večnosti i tada će naš zemaljski život biti zasnovan na stvaralačkoj odgovornosti. Razumećemo da uvek jedni s drugima imamo više zajedničkih imenitelja što nas obavezuje da smislenije nosimo svoje različitosti. Kad ovo razumemo, nećemo biti naivni da uvek okrećemo drugi obraz, niti ćemo dozvoliti da nas zlopamćenje obesmišljava tako da uvek i na sve potežemo mač osvete. Najbolje je smišljati prave reči koja isceljuju i pokreću napred, tada će svaki naš razgovor biti molitva i svaka naša molitva biće razgovor sa Bogom u kojem jedni druge pominjemo u ljubavi bez zlopamćenja.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Komentari (1)