Proganja misterija iz Rajine šume
21. 06. 2009. u 20:35
Otkopavanje istine (14) - Godine 1944. streljano oko 250 uglednih Novosađana optuženih za saradnju sa neprijateljem. Prve kosti iskopane tek 1991.
MISTERIJA Rajine šume, u kojoj su 1944. godine oslobodioci streljali između 200 i 250 viđenijih građana, optuženih da su bili simpatizeri četničkog pokreta đenerala Draže Mihailovića, već 65 godina kruži Novim Sadom. I ko zna koliko će to stanje potrajati jer nijedna vlast do sada nije se zauzela da otkopa punu istinu.
Delimična istina izronila je marta 1991. iz peska na bačkoj strani Dunava, u vreme kopanja kanala za gradski vodovod. Na delove ljudskih skeleta nabasali su bageri, ali i obližnja krda krava, napasana u blizini izvorišta. Ukupno 250 pronađenih ljudskih kostiju, već skoro dve decenije, na "revers" se čuvaju u depoima Gradskog muzeja, bez naznake o njihovoj daljoj sudbini.
Ali, to je samo manji deo istine o Rajinoj šumi, jer pronađene kosti nađene su u dve masovne grobnice koje obuhvataju jedva 40 kvadrata. Ostalo je netaknuto i neistraženo još oko tri hektara zemljišta koje pokriva brojne NN grobnice.
Kako se sudska i vojna arhiva o stratištu Rajina šuma i danas drži daleko od javnosti, pre 18 godina, kada su otkriveni prvi skeleti, nije se ni slutilo čiji su. Arheolog-kustos Đorđe Gačić, koji je tada od Instituta za sudsku medicinu, u ime Novosadskog muzeja, preuzeo na čuvanje pronađene kosti, zajedno sa dr medicine Miroslavom Negrojevićem, tada gradskim odbornikom i republičkim poslanikom Srpskog pokreta obnove, počeo je da istražuje njihovo poreklo.
- Naša istraga je kratko trajala, jer je počeo građanski rat u Jugoslaviji i nije bilo dovoljno sluha tadašnje vlasti da se Rajina šuma istraži i potpuno raskopa - sa žaljenjem konstatuje danas Gačić.
Nesporno, na osnovu nekih dokumenata i svedočenja rodbine i poznanika streljanih Novosađana, pokazalo se da su posle ulaska partizanskih jedinica u Novi Sad (23. oktobar 1944) na osnovu naredbe generala Josipa Rukavine, komandanta vojne oblasti za Bačku i Baranju, počela masovna hapšenja uglednih Srba. Po pravilu su to bili predratni poštovani i bogati domaćini,industrijalci i intelektualci, koje je novoformirana komunistička vlast doživljavala kao moguću opasnost.
- Izvršioci naredbe generala Rukavine bili su pripadnici 11. vojvođanske narodnooslobodilačke brigade, a većina uhapšenih streljana je do sredine novembra 1944. godine - kaže dr Negrojević, na čiju inicijativu je maja 1994. godine Skupština grada Novog Sada donela odluku da se prvi put posle pet decenija zvanično oda pošta Novosađanima, koje su streljali oslobodioci - partizani.
Negrojević je i četiri godine kasnije pokušao da gradsku vlast koju su tada činili socijalisti podstakne na istraživanje preostalih grobnica u Rajinoj šumi, te da se o tome raspravlja u gradskom parlamentu. Inicijativa je, istina, prihvaćena, ali je zatim, na insistiranje odbornika SPS, preformulisana u zahtev da "nadležne institucije prikupe potrebne informacije o streljanju u Rajinoj šumi 1944. i o tome informišu Skupštinu". Tako je ostalo do današnjih dana.
Sasvim pouzdano, dr Negrojević utvrdio je identitet 14 streljanih uglednika, među kojima je bio advokat i bivši gradonačelnik dr Miloš Petrović, zatim lekar i potpredsednik novosadske opštine dr Obrad Milutinović, industrijalac Dragoljub Ristić, Pavle Tatić, jedan od osnivača Socijalističke partije u Novom Sadu, Vojislav Matić, urednik i izdavač "Nove pošte", novina na srpskom jeziku.
Preka smrt u Rajinoj šumi sustigla je i golmana FK "Vojvodina" Miloša Kostića, članove Društva "Soko" Svetislava Vilovskog i Đuricu Vlaovića, zatim intelektualca i člana Rotari kluba Milana - Pecu Popovića, pokrajinskog službenika Jovana Begovića, ekonomistu Aleksandra Silbera, novinara Peru Savića, lekara Fedora Radića i Gaju Gračanina, direktora Agencije "Putnik".
Oni su, mahom, posle odluke prekog suda za izdaju streljani i pobacani u jamu, iskopanu u pesku, na samom stratištu. Posebno je potresna priča o predratnom gradonačelniku dr Milošu Petroviću, izuzetno zaslužnom za podizanje spomenika Svetozaru Miletiću koji i danas ukrašava centar Novog Sada. Gradonačelnik Petrović je pomogao i tihu akciju episkopa bačkog dr Irineja Ćirića da se tokom okupacije spase na stotine Srba u mađarskom logoru "Šarvar".
Dr Petrovića je, u ime naroda Jugoslavije, Vojni sud Oblasti NOVJ za Bačku i Baranju u Novom Sadu (Veće sačinjavali predsednik, major Pavle Gerenčević i članovi Laza Brankov i Slobodan Subotić), 22. novembra 1944, osudio na smrtnu kaznu i gubitak građanske časti. Sud je "utvrdio" da je Petrović, a na predlog velikog župana dr Petera Feribaha, pomogao raciju u pojedinim mestima Vojvodine, uperenu protiv komunista.
Za strašnu presudu porodica Petrović saznala je 21. januara 1945. godine iz dnevnog lista "Politika". Nije se znalo ni da li je streljanje već izvršeno. Nadajući se da je Miloš još živ,njegova supruga Katica uputila je potresno pismo Vrhovnom vojnom sudu i dr Ivanu Ribaru u kojem tvrdi da je njen suprug čitavog života bio pošten Srbin. Nije pomogla ni pisana garancija petrovaradinskog župnika da se Petrović o NOB-u nije čak ni nepovoljno izražavao, a kamoli preduzimao nešto protiv njega.
Gačić i Negrojević kažu da bi najpre trebalo do kraja pretražiti Rajinu šumu, a potom, sve posmrtne ostatke sahraniti u zajedničku grobnicu u prisustvu pravoslavnih i katoličkih sveštenika, jer preki sud, osim Srba, osudio je na smrt streljanjem i nekoliko desetina Mađara i Bunjevaca.
ALEKSANDAR JOVANOVIĆ, PREDSEDNIK SKUPŠTINE GRADA
SVETLA PROŠLOST ZA BUDUĆNOST
AKTUELNI predsednik Skupštine grada Novog Sada Aleksandar Jovanović, kaže za "Novosti" da "bez rasvetljavanja prošlosti, nema ni svetle budućnosti".
- Potpuno podržavam inicijativu da se misterija Rajine šume reši, makar i posle 65 godina. Ali, ne možemo mi kao gradska vlast samo poslati bagere i narediti da kopaju. Prethodno bismo morali da utvrdimo ko je vlasnik tog zemljišta, koje delom zahvata i "posed" rafinerije - kaže Jovanović.
* * * * *
ĐORĐE BOLJANAC (89), IZ BANATSKOG NOVOG SELA, O LIKVIDACIJI OCA PETRA, UGLEDNOG PANČEVAČKOG DOMAĆINA I DORIKA CAPRĐA O STRADANJU DEDE TRAJANA
ŽIVIM DA SAZNAM GDE MU JE GROB
AKO me išta u životu održalo do ovih godina, to je želja da saznam gde je grob moga oca Petra. Da ga moje ćerke, ako baš konačnu istinu ne doživim, sahrane dostojno, kao što je i zaslužio.
Ovako govori starina Đorđe, sin Petra Boljanca, uglednog banatskog domaćina, ubijenog u ranu jesen 1944. godine, bez suda i presude. Đorđe je tada imao 24, a njegov otac 56 godina.
- Predvečerje, početak oktobra, Crvena armija umarširala, za njom i partizani oslobodioci. Na našim njivama odmakla berba kukuruza, prve prikolice već smo utovarili u ambare... Još osećam miris hleba koji nas je čekao na stolu pod tremom. Kad, banuše dvojica pod oružjem. Kažu ocu: "Odmah polazi s nama". Nije imao vremena ni da se preobuje, ni preobuče. Odvedoše ga, onako u čizmama, u kožuhu, u kome je radio. U kući pometnja: pusti žito, pusti sve, ma kakav hleb i večera. Majka u vrisak, ja je tešim: "Možda ga vode na prinudni rad, vratiće se on". A sam mislim, daj Bože da se vrati.
Potrajalo je dan-dva, Petar se nije vraćao, a niodkud ni glasa gde je. Ni kuda je iste večeri odvedeno još sedmoro ljudi, najuglednijih u selu: apotekari, profesori, paori čija su domaćinstva prednjačila u ovom delu Banata. Niti je, kaže Đorđe, ko smeo da upita - šta bi sa ovim ljudima?
- Onda je, odnekud, procurilo da su ih pritvorili u "Crveni magacin", u Pančevu - seća se Đorđe Boljanac. - Rešim da odem tamo, pa makar se ne vratio. I, zateknem ga tamo. Sad on mene teši: "Vratiće me, sigurno, poruči majci da ne brine, šta sam ja kome zgrešio da me ne vrate", govori mi ono što i sam znam. Nekako me ohrabrio, oraspoložio. Tako sam se i ja vratio kući, sa malo nade.
Sutradan Đorđe se ponovo uputio u Pančevo. Poneo ocu obuću, odeću i hranu.
- Kad tamo moga oca nema - govori starina, a brada mu drhti, zaplaka. - Gde je, pitam. Niko ništa da odgovori. Odgovora nema do danas.
Boljancima je, ubrzo posle formiranja nove vlasti, oduzeto sve što su imali: njive, kuće, ambari, konji... Sve su ovo domaćini podneli - bez reči. Strahovali su da ne odvedu i Đorđa.
Decenijama, potom, Đorđe je sa naslednicima ostalih nestalih, tragao za mogućim mestom likvidacije. Deo istine, međutim, dokučili su tek nedavno. Ako je i taj deo - istina.
- Posvedočili su nam, kad su se ohrabrili, domaćini iz Jabuke da su pogubljeni na istom mestu gde su Nemci ubijali Srbe, Jevreje i Rome. Tamo, kod Jabuke, gde je danas spomenik žrtvama fašizma. Naveli su da su, posle likvidacije, navodno, videli kožuh moga oca. Opisali su tačno, kako ga ja pamtim. Ali ja bih voleo, ne mogu ni da vam opišem kolika mi je to želja, da saznam punu istinu. Zato me i snaži i drži volja da tu istinu dočekam. (M. MARKOVIĆ)
ODBIJENA REHABILITACIJA MEĐU likvidiranim uglednim domaćinima iz Novog Sela, u oktobru 1944. godine, bio je i Trajan Buzdika. Imao je 30 hektara zemlje i drugu vrednu imovinu. Njegova unuka Dorika Caprđa priča nam da je juna 2007. podnela zahtev za rehabilitaciju dede Trajana. Sud je našao da je zahtev neosnovan, iako je priložila presudu narodnog okružnog Agrarnog suda da je Trajan kao "narodni neprijatelj nestao, pa mu se zato oduzima sva imovina".
REAGOVANJA I POLEMIKE
OBELEŽITI GROBOVE
MOJ stav je da treba da se zna svačije grobno mesto i, u principu, podržavam akciju "Večernjih novosti". Istorija ima svoj sud i njen zadatak je da kaže šta je istina, ali porodice ljudi koji su izgubili život imaju pravo na pijetet prema svojim bližnjim.
Oni su njima značajniji od toga da li su bili ideološki na ovoj ili onoj strani. Smatram da u ovoj zemlji treba da se zna ko je gde sahranjen.
SINIŠA KOVAČEVIĆ, DRAMSKI PISAC
SVE SU ŽRTVE JEDNAKE
ZLOČIN je zločin. Ali, u hrišćanskom smislu, zločin je još teži ako ga počine pobednici. Veća odgovornost je pred onima koji imaju u ruci svu moć, i nož i pogaču. Na onima koji presuđuju. Teže se prašta pobednicima.
Užasan je taj zaborav neupokojenih žrtava. U mojoj porodici, na sreću, nije bilo fizičkih pogubljenja, ali mogu da zamislim kako se osećaju potomci čiji su preci ubijeni, a da im se i posle 60 godina ni grob ne zna. Mogu da zamislim i kako su se osećali ljudi koji su u praskozorje slobode izgubili život od svojih komšija, sugrađana, sunarodnika.
Moj deda je dobio nekoliko šamara kad se vraćao iz zarobljeništva, jer nije skinuo kokardu sa kape. Pokazalo se da je imao puno sreće, jer je za mnogo manji greh mogao biti ubijen.
Vreme je da se podvuče crta. Da se otvoreno priča o svim četničkim, ali i partizanskim zločinima. Da se žrtve u grobu izjednače, da bi njihovi potomci mogli u oči da se pogledaju i izljube.
Sva stratišta treba da se otkriju i obeleže da bi i buduća deca rasla bez balasta koji su im ostavili očevi i dedovi. Sve ono što mi ne uradimo sada, naša deca i unuci moraće sutra...
NIKOLA SAMARDŽIĆ, ISTORIČAR
JOŠ TRPIMO OD ZLOČINA
TAČNO je da je bilo tih zločina i istina je da i danas osećamo njihove posledice. Ideja "Novosti" i Instituta za savremenu istoriju je sasvim u redu, ali treba biti oprezan sa brojem žrtava sa kojim se svakodnevno spekuliše. To su ozbiljne i osetljive stvari kojima se nauka suštinski i nije ozbiljno bavila. Ali, dobro je da se pokrenula u stručnoj i intelektualnoj javnosti i ta tema.
NEBOJŠA PAJKIĆ, PROFESOR DRAMATURGIJE
POPISATI SVE LOKACIJE
INICIJATIVA "Novosti" je značajna, ali nažalost besperspektivna. Jer, kada bi se raskopale sve tajne grobnice u Beogradu, moralo bi da se poruši mnogo restorana, stadiona i znamenitih objekata. Pola Beograda se nalazi na tajnim grobnicama Srba, Nemaca, pripadnika nacionalnih manjina, koji su zverski ubijani od komunističkih oslobodilaca. Zato, mislim da vam je posao ispravan, ali sizifovski.
Značajno bi bilo da popišete sve lokacije, saberete spiskove, snimite lokacije i bar objavite dokumentovan fotoalbum koji bi bio značajan i za istoriju i za ediciju "Večernjih novosti".
filipo
21.06.2009. 22:45
Ciscenja svake pametnije ili imucnije glave koja je mogla da predstavlja izvor problema bilo je i u drugim republikama. Tako je odveden i otac moje strine, imucan covek i nije se vratio. Grob mu se ne zna. Ovo je bilo u okolini Banja Luke. Sto se cetnickog "postenja" tice moj drugi deda im je pobegao sa streljanja dva puta jer nije hteo da im se prikljuci.Geler koji je sa sobom u grob odneo bio je od njihove granate. Inace moj deda je bio simpatizer kraljevine (bio je za svoje doba visoko obrazovan kraljevski sluzbenik) i kao takav nije zeleo da se prikloni ni partizanima. Stojim do toga da grobovi trebaju da se lokalizuju i da bi trebalo da se to temeljnije prouci naravno od strane istoricara ali da se ne politizuje a sigurno ne u ovom trenutku. Kolo istorije niko nije nikada uspeo da vrati pa nekakve osvete treba izbegavati. I ovo treba iskoristiti za ujedinjenje svih nas. Ovakvo ujedinjenje ne posmatram kao nacionalisticko, takvo nebi bilo nikome potrebno, nego nacionalno, svih gradjana Srbije, a zbog prevazilazenja sitnih nacionalistickih ciljeva. Ne zelim ni da ovo bude seme neke nove Jugoslavije jer se bojim da bi sutra, prekosutra, tocak istorije opet dosao do nekih novih devedesetih.Budimo gde smo i trudimo se da se sami izborimo za svoje bolje sutra, koliko je god moguce bez pomoci sa strane.
Није ми јасно зашто се на овде налазе највеће похвале за најгоре појаве човечанства - тиранију, комунизам/социјализам (и друге левичарске идеје), ксенофобију, игноранцију и општи страх од новог? Схватих да већина овде има циничан или најблаже речено негативан став према концептима као што су демократија, капитализам, цивилно друштво. Мене занима да ли имате поимање колико је Србија назадовала од 1945. када су управо на власт дошли људи склони вашем приступу и уништили капитализам и средњу класу, цивилно/грађанско друштво, демократију (каква год била) и плурализам уопште. Створени је скуп аморфних личности које нису биле слободне. Држава/систем/партија/принудни-апарат/УДБ-а их је спроводио кроз серију тестова да би у њима изоловао павловски инстинкт. Тоталитаризам је ставио шапу и увукао се у поре сваке друштвене области. Онај ко је био подобан је имао стан, ауто, запослење. Школство је постало обавезно не зато да би се људи описменили већ да би им се од малих ногу прао мозак. Уопште није постојао појединац а још мање слобода да се на било који начин иступи из дозвољеног оквира што би се строго кажњавало од момента када би почело да угрожава систем. Занима ме да ли сте свесни колико се Србија мучи да само поврати промил тога што је имала док су и суседне државе којима смо се некада смејали (Бугарска, Румунија) постигле више од нас иако они нису имали ни приближан ниво Србији 1945.
To su vase izmisljotine, cetnici su pravili zlocin po vojvodini isto ko i po celoj jugoslaviji. Upadali su nocu u usamljene kuce uzimali hranu i zlato a vecinu domacina bi likvidirali da se ne sazna tko ih je ubio. Ta vasa oporna nakana da cetnike proglasite antifasistima mogla bi vam se razbiti o glavu da izgubite i vojvodinu i sandjak. Niko ne zeli da zivi u drzavi u kojoj su cetnici heroji. Zar vam nisu dokazali tko su u zadnjim ratovima setite se samo ubijene dece u srebrenici i to vezane i ubijene sa ledja. To je i na divljem zapadu bio zlocin bez presedana samo ne u srbiji, jer politicki vrh i zeli rehabilitaciju koljaca.
bilo bi bas interesantno objaviti imena pobijenih,ali imena sa nacionalnom strukturom,sjecam se spomenika na beogradskom keju-cuvenom novosadskom setalistu-pogledajte imena i prezimena, svu tu istinu dakle ne zloupotrebljavati u dnevno politicke svrhe.
Savetujem vam da se ne igrate sa vojvodinom,ovde se vrlo dobro zna tko su cetnici (koljaci i ubice+pljackasi i fasisti) a tko su stvarni borci za slobodu i demokratiju. Nece vam proci ta laz koju zelite da proturite, vecina ubijenih su bili nemci koji su posle okupacije postali upravnici mnogih mesta, zariri i palilili. Mogli su sta su hteli ,jer su iza ledja imali nemce i cetnike. Rizikujete da izgubite i ovo malo sto imate.
Komentari (36)