Odbrana od smrti i zaborava

NOVA pjesnička knjiga Matije Bećkovića - "100 mojih portreta" - još jedan je pjesnički zaokret i duhovna pjesnička avantura, koja se tek mogla naslutiti iz nekih ranijih pjesama uključenih u ovu zbirku ("Matija Bećković", "Otac", "Mati", "Knjiga", "Kralj Petar"); zbirka izvanrednih poetskih portreta, jedinstvenih kao pjesnička knjiga ne samo u Srba. Knjiga pjesama je propraćena i protkana odličnim crtežima Predraga Dragovića, od kojih je Njegošev portret sa Lovćenskom kapelom kao kapom pravo malo remek-djelo, tako da se ovo ostvarenje može razumjeti i doživjeti i kao multimedijalno djelo.

To su najvećma portreti upokojenih i nekoliko živih prijatelja. Zajedno su živi i mrtvi, svi jednako književno živi i na okupu. Bećković voli jednu sintagmu, jedan naslov Miodraga Pavlovića - takozvani mrtvi. Smrt je rastanak s čovjekom, nepobitan i neminovan. Uprkos svim zapomaganjima nad odrom Desanke Maksimović, na važenju dobija skamenjeno hladan komentar: "Džabe zapomažete / Ona ode", a onda ne mnogo utješna poenta: "Posle svih smrti / Razjašnjenja / Na ovom svetu nema." Ali mrtvi su prisutni našim pamćenjem, sjećanjem i njihovim zlatnim, plemenitim talogom koji su nam ostavili, koji u nama naknadno djeluje i "radi". Prisutni su svojim duhom i za nas ključnim momentima svoga životnog iskustva, kojima su na nas - takozvane žive - uticali. Njihovo prisustvo je najavljeno i pojačano motom - Zmajevim katrenom: Sve što vreme dalje hrli / Sve se većma prošlost grli / Sve se većma moji mrtvi / Meni čine neumrli. Ovi portreti jesu svojevrsna borba protiv smrti i zaborava; svojevrsno ovjekovječenje prijateljstva; oživljavanje neke bitne životne situacije koja je obilježila život dvojice prijatelja. To iskustvo je zajedničko, podijeljeno, svedeno na zlatno zrno, na jezgro, očišćeno, ovijano od svega suvišnog; na ono što u svijesti i pamćenju prvo sine pri pomenu imena portretisane ličnosti.

Odnos između portretiste i portretisanog je odnos bliskosti, prisnosti, pa je svaka ironija ili deformacija znak artificijelnosti.

Pročitajte još - Matija Bećković: Čim progovoriš na srpskom, već si malo zastranio

Portret je, istina, svođenje ličnosti na zlatni detalj, na žižu, na minijaturu, jer toliko može da podnese i iznese lirska pjesma: da zgusne ličnost i jedan život, kao žiža zrake, u jednu tačku koja gori i svijetli. Najkraći je, ali savršen, portret Novice Tadića, kao blesak munje zgusnut samo u jedan stih, u ciglo dvije riječi, koje tvore oksimoronsku metaforu: "Crna varnica". To je cio portret - oksimoron koji pogađa samu srž Tadićevog pjevanja, budeći roj asocijacija u dva smjera: epitetom crna prema tami i demonskom svijetu Tadićeve poezije, a metaforom varnica prema vatri, svjetlosti i svetosti.

Novi prostori

Bećković, po ko zna koji put, proširuje i osvaja nove prostore poezije, lirike, na ono što je prije njega u lirskoj poeziji bilo nezamislivo. Da bi se u književnosti stvorio jedan lik, jedan književni junak, potrebna je proza, barem pripovijetka, ili roman. Lirika - lirska pjesma - i književni junak - to djeluje nestvarno, nemoguće, utoliko prije i više što je riječ o stvarnim znamenitim ličnostima, uz to - prijateljima. A Bećković čini upravo to - nemoguće. Samo je Stanislav Vinaver svojim "Ratnim drugovima" ostvario nešto slično i veliko.

Život se od smrti i zaborava brani životom. Mrtvi i živi su opet jedni uz druge, potpuno ravnopravni u poeziji: Emir Kusturica i Atanasije Jevtić uz Mešu Selimovića, patrijarha Pavla, Dušana Radovića, Milorada Ekmečića i Desanku Maksimović. Uspostavljen je nov lirski žanr, a sa njim i nov poetski prostor. Izbrisana je granica između donjeg i gornjeg svijeta, između živih i mrtvih. To je odbrana života životom, pamćenjem i poezijom. Imali smo privilegiju da čujemo Bećkovićevo vajkanje kako smo odaljili i odvojili književnost, poeziju, od života. A on ju je životu vječno vraćao, svaki put na nov način.

Prizivanje očevog duha

Nijesu li i Bećkovićevi portreti jedan vid prizivanja očevog duha ili vađenja iz jame u Ržanom dolu nalivpera inženjera Obradovića? Uostalom, sjajni portret Milorada Ekmečića upravo o tome pjeva. Ekmečić je dat kako iz bolesničke postelje gleda na televiziji osvećenje Hrama Hristovog vaskrsenja u Prebilovcima, dok se na ekranu smjenjuju govornici i fotografije prebilovačkih mučenika - tamo je četrdeset njegovih Ekmečića - stari profesor na umoru, "Iznenada / Poslednjom snagom / Podigao se iz postelje / Mahnuo rukom i izustio // Eno moga tate // I za koji tren / Krenuo ka ocu." Eto zato je to, možda, i najbolji portret: uhvaćen je čovjek u graničnoj situaciji, pred svojom smrću i pred vaskrsenjem svojih četrdeset Ekmečića, u trenu kad ugleda sliku, ili duh, ili zaista svoga oca, za kojim će onda krenuti na onaj svijet, uz dječji, radostan usklik prepoznavanja: "Eno moga tate." Teško da se to moglo dati jednostavnije, bolje i potresnije, pogotovu ako se zna da to piše pjesnik koji bi sve na svijetu dao za taj dječji usklik, za jedan takav metafizički i stvarni doživljaj, pa i za jedan takav odlazak sa ovoga svijeta - za ocem. Taj Ekmečićev portret je žižine žiže žiža svih Bećkovićevih portreta i više je od ostalih autoportreta o drugome.

A da je tako - svjedok nam je jedan dvostruki portret, napola autoportret, s nazivom INCONNU, kojem bi odgovarao podnaslov - autoportert s crnoriscem: "Posle parastosa / Na Srpskom vojničkom groblju / U Parizu / Koji je održao crnorizac Amfilohije / Hiljadudevetstoosamdesetprve godine / Krenuli smo između krstova / Sa imenima sahranjenih / I zastali kod jednog jedinog / Na kom je pisalo / INCONNU / Da se fotografišemo / Zašto baš pred INCONNU / Upita crnorizac / Rekoh / Možda mi je baš to / Otac."

Kako se samo doziva portret istoričara dvadesetoga vijeka, Milorada Ekmečića, sa ovom pjesmom o grobu neznakog junaka! Kao da pred svakim nepoznatim grobom Bećković ponavlja onaj dječji uzvik profesora samrtnika: "Eno moga tate!" Očev duh nikada ne napušta Bećkovića, niti Bećković njega; to je arhetipski, hamletovski spoj, originalan i dubok; izvor vjerovatno najdubljih stranica Bećkovićeve poezije.

Dvostruka igra ogledala

Mihiz, jedan od Bećkovićevih prisnih portretisanih prijatelja, nesumnjivo je višestruko podsticajno djelovao na pjesnika, a naročito na zbirku portreta. Kao što je dvotomna Mihizova "Autobiografija o drugima" ambivalentna - autobiografija i biografija drugih - tako su i Bećkovićevi portreti istovremeno i autoportret. Čuven je Andrićev stav da dajući sebe i sami se odajemo, pogotovu ako te druge biramo po bliskosti i prisnosti; po prijateljstvu, životnim i duhovnim kontaktima. Bogatstvo, duhovna ljepota i visina Bećkovićevih portreta govore o bogatstvu, ostvarenosti i ispunjenosti pjesnikovog života.

Ali ne odaje se samo pjesnik kroz druge, kroz svoje portrete, već to čine i portretisane ličnosti. Dušan Radović je prikazan kroz svoju ljubav prema ocu Uglješi, mašinovođi, i nagovara Bećkovića da o Dušanovom ocu napiše poemu, koja je, i pored dva velika pjesnika, ostala nenapisana. A kada pjeva o patrijarhu Pavlu, Bećković po pravilu pjeva o patnji i o drugima: o patrijarhovoj majci, odnosno tetki, ili o patnji kosovskih mučenika, koju je vladika raško-prizrenski svojom dušom i svojom kožom osjetio i posvjedočio, pa je to njegovo svjedočenje postalo parabola o istorijsko-filosofskom smislu patnje - univerzalna svijeća u mraku istorije i savremenosti. Ta pjesma "Patnja" počinje u slavu priče i pričanja i onih koji priču stvaraju, pamte, slave i prenose, što je povremen motiv u poemama, a onda se sama sažeta priča uzdiže do univerzalnog usijanja. To je jedna od klasičnih Bećkovićevih pjesama-priča parabola, i to onih najboljih, poput "Ogledala" i "Bodeža": "Patrijarh Pavle je često pričao / Šta je njemu ispričao neki Srbin / Dok je bio raško-prizrenski episkop // U vreme turskog zuluma / Sastali su se onamošnji Srbi / I dogovorili šta da čine // Ovo se više ne može podnositi / Dogorelo je do nokata // Ajde da se poturčimo / I danemo dušom / A neko reče / Ajde da još malo pričekamo // Ne prođe dugo / A dođe 1912. godina / I srpska vojska uđe u Prištinu // Opet se sastadoše oni isti ljudi / A jedan će reći // Au braćo / Da ono učinjesmo / Propade nam onolika patnja // A tek nama."

Tako su portreti onih najvećih najvećma portreti o drugima, a najmanje egocentrični. Portretisane ličnosti imaju odnos prema onima koji ih osvjetljavaju sličan onome što ga ima pjesnik prema ličnostima koje portretiše (Branko Ćopić, Mihailo Lalić, Emir Kusturica). Tako se Bećkovićevi portreti preobražavaju u igru ogledala, a u svakom ogledalu se, iza druge ličnosti, sluti i lice samoga pjesnika. Ovo portretisanje stihovima trenutno je najnoviji izum nesmirene i nezajažljive Bećkovićeve imaginacije; inovacija koju je kritika dužna da prepozna, osjeti i pozdravi. Eto koliko je ta pjesnička imaginacija nemirna, živa, bujna, mlada i nepredvidljiva na pragu pjesnikove devete decenije života i koliko je rizično upuštati se u donošenje nekih konačnih sudova o Bećkoviću i njegovoj poeziji, odnosno o djelu koje je još uvijek u nastajanju.