POZORIŠNA KRITIKA: Magijski momenti umiranja
23. 02. 2018. u 14:52
V. Rasputin: "Poslednji rok", dramatizacija i režija Valerij Kirilov, BDP

PO Protokolu o saradnji dva teatra, u Beogradsko dramsko pozorište je iz Teatra Volkov, iz Jaroslavlja, došao reditelj Valerij Kirilov (1965), da bi postavio dramatizaciju romana "Poslednji rok", Valentina Rasputina (Sibir, 1937-2015). Nažalost, reditelj, željan, izgleda Čehovljevih "novih formi" ("Galeb"), nije predstavio ovu autentičnu, snažnu, psihološko socijalnu prozu kao čvrsto utemeljen realizam, nego se poigrao nerealističkim momentima, nedovoljno ubedljivim.
Majku, koja se vrati sa smrtnog "roka" i nastavi da živi, kada vidi da su joj deca došla, maestralno, upečatljivo, sa punim pokrićem i snagom talenta i iskustva je igrala Danica Ristovski, koja trenutno nema premca u srpskom glumištu u tačnosti i silini emocija koje daje sa scene. Njenu decu, Mihaila (odličan, istinit Andrej Šepetkovski), Varvaru (razigrana Sandra Bugarski), Ljusju (tačno kruta Milica Milša) i Iliju (kao uvek, izvrstan Jovo Maksić), videli smo u "zaveri" kako da što pre odu, uprkos tome što se majci, izvesno, bliži kraj...
Još jednu kćer, Tatjanu (eterična Nada Macanković), majka čeka sa čežnjom, da bi se i od nje oprostila i, smirena, zauvek otišla. Nju reditelj oblači u til (kostim Ina Jadranski) i prikazuje kao utvaru, koja je na sceni tokom predstave, van vremena i prostora radnje. Ovaj potez, uz neopravdanu scensku jačinu nestašluka devojčice Ninke (energična Tamara Aleksić), otupio je strašnu istinu ovog teksta - da roditelji postaju teret kad život uzme svoj danak. U priču o porodičnim vezama i odanosti, u krajnjoj konsekvenci, Kirilov je "utrpao" ono što je smatrao da bi mogla biti nama zanimljiva boja jednog ruskog socijalnog sloja - pijane pajtaše, koji prave društvo alkoholičarima Mihailu i Iliji, balansirajući, verovatno, težinu teme narodskim humorom. Boris Komnenić, neodoljiv, kao uvek, bio je divna epizoda (Harčevnikov), ali je, ako i nije bio suvišan u ovoj priči, produžavao bespotrebno radnju svojim razvučenim pripovedanjem. Pojava Ljubomira Ćustića, kao harmonikaša je, naprotiv, bila potpuno opravdana i dala je još jednu mogućnost majstoru scenskog pokreta, Maji Mitić, da koreografijom uspostavi dodatnu karakternu crtu junaka.
Scenografija (Valerij Kirilov) je bila očekivana (breze), a suviše ilustrativna kada su na cugovima podignute uvis, da se vide koreni. Uvođenje onoga što je "magijsko" (kolevka, na primer) je samo odmoglo gledaocu da sa tugom vidi svu bedu koju donosi "novo doba", odvlačeći čoveka od porodice i bezuslovne ljubavi za nju.
Jadranka Selec je beskrajno šarmantno, kao iz italijanskog neorealizma, odigrala staricu Mironihu, vernu prijateljicu umiruće Ane. Zamisao reditelja je da se Danica Ristovski i Jadranka Selec smenjuju u tumačenju Ane i Mironihe. Tu transformaciju i jedne, i druge, i predstave, u zavisnosti od toga, očekujemo sa nestrpljenjem.