Koliko košta zdrav razum?

Dragana BOŠKOVIĆ

03. 10. 2016. u 23:04

Pelević, Dimitrijević, "Sloboda je najskuplja kapitalistička reč"

Колико кошта здрав разум?

NAJVEĆU štetu performansima, kao što je "Sloboda je najskuplja kapitalistička reč" dramskih spisateljica Maje Pelević i Olge Dimitrijević nanose "kuratori", oni koji ih biraju, preporučujući ih kao "jednu od najoriginalnijih produkcija u 50 Bitefovih godina...".

Ako ova izjava nije samo deo potrošačke, vašarske reklame, kojom estetikom su se i autorke efektno poslužile u svojoj predstavi, zaista je neukusna - posle "Štifterove stvari" Hajnera Gebelsa i Teatra Vidi iz Lozane, kada je Veliku nagradu Bitefa dobio komad u kome igraju samo klaviri, bez glumaca... Na primer.

Spisateljice su provele desetak dana u Pjongjangu, u Severnoj Koreji, i o tome (de)konstruisale zaista zabavan šou, u kome govore, predstavljaju, prodaju "suvenire", pevaju, animiraju publiku... U formu turističke ture, koja je okvir za uvid stranaca u život zemlje koju posećuju, autorke su smestile veoma složeno, ozbiljno istraživanje o mitologemama savremenog zapadnog sveta, koji se, kao u frik-šouu, odrazio u jednostavnom životu Severne Koreje, koja živi i dalje onaj naš nekadašnji "socijalistički raj".

Kako se tura odvija, gledaoci vide sve jasnije da se ništa, pod kapom nebeskom, ne menja, ma koji politički sistem da je u pitanju. Pa, ako može da se bira, čita se iz prezentacije, onda bolje da građanin ima besplatnu zdravstvenu zaštitu, školstvo, stanovanje, nego slobodu da se, fiktivnim sredstvima, razmahne u šarenom supermarketu. A šta ćemo, onda, sa socijalno pravednim društvom, kao što je Švedska, na primer?

No, svaku svoju tezu performerke stavljaju u zagradu. Odlično plasiranom ironijom skreću empatiju gledaoca ka otklonu od bukvalne asocijacije. I, na kraju, otkrivaju da je mnogo toga bilo lažno, izmišljeno, da bi poslužilo poruci. Autorke se, suprotstavljene same sebi na filmskom platnu, shodno neoliberalnoj lakirovki, distanciraju i od istinitosti, glavnog oružja dramskog teatra.

Osim što je poslednji deo predug, čitav šou je imao dobru meru i dobar ukus. Ako će se igrati u redovnom repertoaru Bitef teatra, ova predstava zaslužuje sve preporuke. I zabavna, i poučna, daje mogućnost da se postave pitanja, i da se da odgovor, koji nije veseo.

Dakle, nema mnogo istine u "kuratorovoj" najavi o apsolutnoj originalnosti ovog performansa. Da ne navodimo primere širokoj čitalačkoj publici, postdramski teatar se počesto događao u "supermarketu plus", sa sličnim porukama. Doduše, ne u ogledaju Severne Koreje.

A kada bi ovo Severnokorejci videli? Da li bi shvatili metaforu?


Pratite nas i putem iOS i android aplikacije