POZORIŠNA KRITIKA: Apokalipsa u vašem stanu
28. 09. 2016. u 16:30
Bitef: "Urnebesna tama", Burgteatar, Beč. Volfram Loc, poznati austrijski pisac mlađe generacije, voli da istražuje u oblasti sumraka civilizacije

BAŠ o vama i o meni govore četiri žene, u likovima četiri muškarca, u "Urnebesnoj tami". To je crni oblak koji svi poznaju, a postao je stalni saputnik onda, kada smo prosto navikli da večeramo uz ubijene u TV dnevniku. Niko se više ne čudi, a crnilo nadire.
Volfram Loc, poznati austrijski pisac mlađe generacije, voli da istražuje u oblasti sumraka civilizacije. I somalijski pirati, psi rata, pa čak i srpski švercer, sve se događa u imaginarnoj avganistanskoj džungli, te je jasno da se događa svuda. Kod njih. I kod nas.
Razumljivo je svima koji su bili strpljivi da proprate narativno i ne uvek razumljivo pripovedanje odličnih austrijskih glumica. Skromnim sredstvima, menjajući uloge, one su postigle mnogo. Nikakav realizam ne bi bio znakovitiji od njihovog simbola. Ovo posebno i odlično izvedeno "prekoračenje žanra" u "Urnebesnoj tami" savršeno funkcioniše. Okosnica pripovedanja o dva nemačka vojnika, u specijalnom zadatku traganja za ludakom-oficirom, o dva smešna somalijska pirata i ostalima, postaje mnogo manje važna, kako predstava odmiče. Ona, sama predstava, zahvaljujući izvrsnim glumicama i vrlo promišljenoj režiji Dušana Davida Paržižeka, stiče sopstveni život, koji se, iznenada, odvija potpuno pozorišnim sredstvima i scenskim jezikom. U pauzi, prisustvujemo struganju drva, stvaranju još jedne imaginarne konstrukcije, kao sve u ovoj predstavi, izmaštano što je. Bivamo uvučeni ne u priču, nego u preispitivanje o mogućnosti civilizacije, i o njenom hodu unazad. Sve što je naš život, sva tama koja nas obavija, laži, prevare, obmane, nasilje i siromaštvo, materijalno i duhovno, pomalja svoje strašno lice kroz ovu snažnu predstavu.
I kada ne korespondira sasvim sa našom publikom, nego bi je, možda, ponegde Austrijanci, zbog svoje politike, bolje razumeli, ni na tim mestima ne odbija od sebe našu uzbuđenu pažnju.
I monotonija, i linearnost, i radnja koja je, zapravo, radio-drama, manje su važni od majstorstva ovog izvođenja i značaja koje ono ima, za pozorište, pre svega.