Intelektualni obračun Mišela Uelbeka i Levija

KAKO izgleda kada dvojica nesporno značajnih francuskih intelektualaca ukrste pera, suoče mišljenja na najrazličitije teme i usput otkriju neke od najzanimljivijih detalja iz bogatih biografija - saznaće čitaoci knjige "Državni neprijatelji", prepiske između Mišela Uelbeka i Bernara-Anrija Levija, objavljene u izdanju kuće Booka.

"Ja tvrdoglavo, strastveno tragam za onim najgorim što se u meni može naći kako bih to, dok je još sveže, izneo pred noge javnom mnjenju - baš kao što terijer donosi zeca ili patofne gospodaru pred noge. I ne činim to da bih postigao iskupljenje u bilo kojem obliku, sam pojam iskupljenja potpuno mi je stran. Ne želim da budem voljen uprkos onom najgorem što je u meni, već zbog tog najgoreg u meni, pa čak idem dotle da poželim da ono što je u meni najgore postane ono što drugi kod mene najviše vole." Tako piše Uelbek Leviju, u knjizi koju je sa francuskog preveo Vladimir D. Janković.

Levi mu otpisuje, između ostalog: "Pravo pitanje tiče se onoga što imamo u glavi kad odlučimo, ili kad se pretvaramo da smo doneli odluku da će nam od toga časa biti svejedno šta se zbiva s ljudskim rodom - ili kad, upravo suprotno, preuzmemo ulogu onoga koji, od već zaboravljenih ratova koji se vode po Africi, do sarajevskih masakara, od pakistanskih medresa u kojim se propoveda džihad, do Alžira u kandžama masovnog terorizma, ili, kad smo već kod toga, od te današnje Rusije do razorene Čečenije - pravi drugi izbor i postupa kao da ga se nesreće drugih i te kako tiču, kao da se i u njega samoga može uprti prst, pa kao da je, čak, i sam pomalo odgovoran, kao da on i ne bi bio istinski "čovek" ako se ne oseća, barem delimično, odgovornim za druge ljude i taocem njihovih sudbina."

- Levi ne može da parira Uelbekovoj jetkoj duhovitosti, čitaocima poznatoj još iz njegovih romana, s kojom on sugeriše, recimo, da bi oporavak francuske privrede morao da se temelji na ugađanju azijskim turistima, željnim sira, romaničkih crkava i ušećerene pačetine. "Da se izrazimo sirovije: želim li ja da vidim Francusku kako se transformiše u zemlju-muzej, u jednu mrtvu zemlju, u neku vrstu turističkog kupleraja? Bez oklevanja odgovaram: "Da" - navodi kritičar Stjuart Džefriz u "Gardijanu". - Levi piše ozbiljnije, ali je manje zabavan, revnosno iznosi Lukrecijevu atomističku teoriju, Lajbnicovu monadologiju, Levinasovu konceptualizaciju Drugog. Uelbek mu pak umorno otpisuje da te knjige nije čitao, i da jedva čeka da se vrati u Rusiju, u zemlju gde se ljudi raduju životu, u zemlju noćnih klubova punih "bujnih plavuša". Stiče se utisak da svog dopisnika želi da izbaci iz takta...

Intelektualni obračun "francuskog Orvela", kako neretko nazivaju ciničnog Uelbeka, i "estradnog filozofa" kako mnogi doživljavaju svestranog Levija, u svakom slučaju predstavlja poslasticu za čitaoce željne intelektualno izazovnijeg štiva.