Loučova oda čoveku

IZA britanskog veterana Kena Louča (79) su nagrade na svim većim međunarodnim filmskim festivalima (Venecija, Berlin, BAFTA), ali je tokom pola veka svog stvaralaštva posebno bio miljenik smotre u Kanu, gde mu je preksinoć pripala još jedna "Zlatna palma", za ostvarenje "Ja, Danijel Blejk". Time je ušao u odabrano društvo dvostrukih dobitnika, među kojima su i naš Kusturica, Kopola, braća Darden, Mihael Haneke.

Prvo kansko "zlato" osvojio je za "Vetar koji njiše ječam", a festival na kome se takmičio 12 puta, nagradama žirija ovenčao je filmove "Skriveni plan", "Kiša iz kamenja" i "Anđeoska deoba", dok su mu priznanja kritike pripala za "Rif-Raf" i "Zemlju i slobodu".

I "Ja, Danijel Blejk", nastao iz još jedne saradnje sa scenaristom Polom Lavertijem, uz svu toplinu priče o stolaru koji posle srčanog udara upada u nemilost državnog Levijatana, nosi gorčinu kritike. Poreklom iz radničke porodice, politički aktivista i levičar, Louč je gotovo kroz svih svojih pedesetak filmova jasno artikulisao stavove o savremenom svetu. Provlačio je kao nezaobilazne motive klasnu borbu i eksploataciju običnog čoveka od strane onih koji su na pozicijama moći.

Društvena nepravda obeležila je sudbine njegovih junaka, bilo da su žrtve školskog sistema ("Kes"), nasilnih roditelja ("Porodični život"), bezosećajnih socijalnih službi ("Keti se vratila kući"), poslodavaca koji ih iskorišćavaju ugrožavajući im živote ("Rif-Raf", "Hleb i ruže"), nezaposlenosti ("Anđeoski deo").

I dok ga Kan, ali i čitav filmski svet, veliča kao vrhunskog autora i autentičnog mislioca, jednom delu javnosti u njegovoj Britaniji, nimalo ne prijaju Loučevi beskompromisni stavovi. Posle nekih filmova mogli su se čuti i komentari "Zašto Ken Louč toliko mrzi svoju zemlju?"

Na udar kritike britanske javnosti dolazi i zbog ostvarenja koja oslikavaju brutalnost imperijalističkog odnosa njegove domovine prema Irskoj, naročito u "Vetru koji njiše ječam". Jednako je provokativna i tema "Irske rute": zločini nad civilima u Iraku, koje u interesu bogaćenja pojedinaca čine "psi rata" iz Ujedinjenog Kraljevstva. Kontradiktornosti, ali i pohvala, donela mu je i "Zemlja i sloboda", film-posveta španskom građanskom ratu.

Uprkos tome što ovaj neumorni borac za socijalnu pravdu smatra da film nije politički pokret niti novinski članak, već da samo može da pridoda svoj glas pobuni, angažovanost njegovih dela je uticala na britansko društvo. Sredinom šezdesetih, posle serije Loučevih televizijskih drama, otpočela je kampanja kojom su promenjeni zakoni o beskućnicima.

Primajući svoju drugu "Zlatnu palmu", Ken Louč nije propustio da još jednom upozori kako neoliberalne ideje današnji svet vode u katastrofu!

POETIKA "KUHINjSKOG SLIVNIKA"

ZA Loučovu poetiku, prema priznanju samog reditelja, najznačajniji je bio film Vitorija de Sike "Kradljivci bicikala". Neki njegov filmski jezik dovode u vezu sa takozvanim realizmom kuhinjskog slivnika, umetničkim pokretom nastalim krajem 50-ih i početkom 60-ih godina. U stilu socijalnog realizma, dela ovog pravca oslikavaju svakodnevicu radničke klase, dok su im junaci mladi i nezadovoljni ljudi.