Velikani nikad ne umiru
24. 08. 2015. u 18:38
Duško Radović je imao ideju da Arsen bude akademik. Posle svega, čini mi se da je to bilo prirodno - kaže Matija Bećković. Sve što je nosilo suknju bilo je zaljubljeno u njega

Prijateljstvo Arsena i Matije trajalo je duže od pola veka
SIN Jovana i Jelke, Arsenije Arsen Dedić rodio se u Šibeniku, živeo u Zagrebu, a proslavio se u Beogradu. Preminuo nije nigde, sa setom u glasu o svom prijatelju priča pesnik i akademik Matija Bećković.
Upoznali su se pre više od pola veka. Arsen je služio vojsku u Beogradu. Sreli su se na književnim susretima. Duhoviti Dalmatinac u vojničkoj uniformi plenio je svojom posebnošću.
- Od prvog susreta smo se zbližili - govori Matija. - Kasnije smo se viđali u Beogradu, Zagrebu, Šibeniku. Bili smo dobri prijatelji.
PRVI solistički koncert Arsen je imao u beogradskom Domu sindikata.
- Odmah je prepoznat kao crno zrno među belima - kaže Matija. - Kao što veliki avioni ne mogu da slete na svaki aerodrom, tako ni velike zvezde ne mogu da polete sa svakog mesta. Beograd je jedini mogao da katapultira umetničku veličinu za celu zemlju. To se dogodilo i Arsenu.
ŠIROM ondašnje Jugoslavije počelo je ludilo za mršavim talentovanim Šibeničaninom. Devojke, šiparice, pevačice, konobarice... Sve što je nosilo suknju bilo je zaljubljeno u njega, u njegove note i stihove. Publika ga je nosila na rukama. Pesme, turneje, koncerti, gostovanja u televizijskim emisijama, knjige, muzika za filmove, pa i poneka uloga...
- Bio je sinonim modernog pesnika, koji pesme piše, ali i komponuje i peva. Ono što su Vladimir Visocki i Bulat Okudžava bili u Rusiji, Arsen je bio za nas. Njegov raskošni dar bio je takav da mi se činilo da može da bude naš Džon Lenon ili Bob Dilan. To što nije bio, više je slika naše sredine, nego njegovog talenta - kaže Bećković. - Sve što je pevao liči na jednu pesmu, jednu melodiju, kao što je i on sam bio jedan i jedinstven.
ARSEN je komponovao melodije na Matijine stihove - "Dva prijatelja" i "Vera Pavladoljska".
- Arsen je bio slavan, za razliku od mene, pa su mnogi mislili da ih je on napisao - otkriva Bećković. - Moja supruga Vera radila je u Univerzitetskoj biblioteci. Jednog dana kada se vratila sa posla ispričala mi je da su je kolege pitale: "Kako onaj Crnogorac gleda na to što mu Arsen opevava ženu?"
MATIJINA sećanja na Arsena najviše su vezana za njihovu mladost. Dvojica pesnika često su razgovarala o poeziji. U to vreme bilo je moderno da pesnici pevaju. Ostalo je malo onih koji su se oslanjali na golu reč. Publika je tražila zabavu.
- Arsen je čitao poeziju i pevao - kaže Bećković. - Štrčao je među bratijom. Razlikovao se po načinu života, mišljenja. Bio je slavan, ali taj uspeh bio je manji od njegovog dara. Bio je suviše pametan da bi ga slava poremetila. Da parafraziram Branka Radičevića: "Nema ga više, to je bio zvuk". Ali, taj zvuk je bio jači od njega. Govorio sam mu da bi mogao da bude raznovrsniji. Čak sam mu predlagao šta bi mogao da govori, peva. Ali, Arsen se držao jednog jedinoga koje je bilo jače od njega. I mislim da su sve njegove pesme samo različiti naslovi jedne iste kompozicije.
PRIJATELjE je često zabavljao imitirajući kolege - kako pevaju, šta govore, šta misle...
- Bio je neodoljiv, duhovit, neiscrpne imaginacije i naracije - priča Matija. - Nije se moglo doći do reči kada bi počeo da se seća raznih stvari, naročito iz mladosti. Sećam se kada je govorio o svom drugu koji nije ništa znao na času fizike. Profesor ga je pitao da kaže neke elemente električne struje, a on je odgovorio: "Sijalica, žica..." Neko mu je šaputao pokazujući na prekidač: "Tu ti je". A, on će: "Sijalica, prekidač i 'tutije'"... U tom smislu, Arsen je bio neiscrpan.
U VREME Arsenove najveće slave Duško Radović upitao je Matiju zašto poznatog kantautora ne bi izabrali za akademika.
- Izgledalo mi je previše smelo i originalno da Arsena primimo u Srpsku akademiju nauka i umetnosti. Sad, posle svega, čini mi da je to bilo umesno i prirodno - govori Matija.
Matija je povremeno odlazio kod Arsena u Zagreb i u Šibenik. Arsen je dolazio kod njega sa suprugom Gabi Novak, sinom Matijom, ocem Jovanom, majkom Jelkom...
- Najviše smo se družili u Beogradu - kaže Bećković. - Viđali smo se kad god bi došao. Arsen je obično odsedao u hotelu "Moskva". Sedeo je na međuspratu, na jednom skrovitom mestu za koje mnogi nisu znali. Nije bilo ove raskoši kao danas.
NASLEDNIK Arsenov, njegov i Gabrijelin sin zove se Matija. Govorilo se da je ime dobio po Bećkoviću.
- U vreme kada se Matija rodio, retko ko je detetu davao ovo ime - kaže Bećković. - Arsena nikad nisam pitao kako je Matija dobio ime. U javnosti, kao i u novinama, važilo je da je ime dobio zbog mene. Pisali su i da smo Arsen i ja kumovi. Nismo. Ne znam kako su to zaključili. Verovatno su zbog pesme "Vera Pavladoljska" i njegovog Matije pomislili da mi je bio venčani kum. Nije.
A ONDA je došao rat... Razdvojio ih je na neko vreme.
- Čuli smo se telefonom povremeno - govori Matija. - Moja Vera je umrla, pa onda njegovi roditelji... Arsenov rođeni brat Milutin živi u Beogradu. Stalno me je obaveštavao gde je Arsen i šta radi.
Arsen je živeo na ivici više od dve decenije. Razboleo se rano i vrlo ozbiljno.
- To je dugo trajalo. Promenili su mu jetru, i, za divno čudo, operacija je uspela - kaže Bećković. - Znam da je operacija bila skupa, koštala je nekoliko stotina hiljada evra. Platila je država Hrvatska. Arsen se dosta promenio. Postao je oprezan. Nije bio komotan, niti duhovit. Povremeno sam pomišljao da vodi računa šta govori kako ne bi tražili tu jetru nazad.
Arsenov otac bio je predsednik pravoslavne crkvene opštine u Šibeniku. Majka, poreklom Hrvatica i katolkinja, posle udaje prešla je u pravoslavlje.
- Arsen nije bio ništa pola. Bio je Srbin. Ali, odrastao je u Šibeniku. Tamo su svi Srbi bili Jugosloveni. Glupo je bilo biti Srbin, ako završiš neku školu i imaš od čega da živiš. Srbi su bili samo ljudi iz okolnih sela, koji nisu mogli da budu ništa drugo.
KADA je prošao ratni vihor, Arsen se vratio Beogradu. Njegovi bliski prijatelji došli su da ga vide.
- Nastupio je u Beogradu posle svih čuda koja su se događala. Kad god bi otišao iza zavese, pomislio sam da se neće vratiti. Živeo je na ivici dve decenije. Uskoro je došao ponovo - imao je koncert u Sava centru. Otišao sam da se vidimo. Dok smo razgovarali, činilo mi se držim skupocenu vazu koja može da prsne svakog časa. Taj osećaj dugo nisam mogao da izbacim iz svesti. I, Arsen je konačno otišao iza zavese iza koje se ne vraća. Onome koji nas poziva nije još ni muva promakla. Arsen je izgubio bitku sa životom, ali je dobio rat. Velikani nikad ne umiru.
Goran
25.08.2015. 14:54
Matija je dobio ime po Matiji Gupcu. Bila je to obljetnica seljačke bune 1573. Hrvat se oslanja na vlastitu tradicuju.
И даље имам утисак да се стидео српског порекла.
@Смедеревац - Мислим да гријешите. Имао сам срећу да га још као студент упознам. Касније, упознао сам и његове најближе комшије које живе у Београду, а и моја прва комшиница у новобеоградском стану је - снаха од Шибеника.И сам његова умјетност је безгранична, људска и топла, дакле таква да је може стварати и даривати само поносан, самосвојан човјек какав је био Арсеније.
Komentari (3)