Svedok strašnog pokolja

KLANjE ljudi počelo je redom, kako smo stajali u crkvi, nastavio je priču o masakru u Glini Ljuban Jednak. Hvatali su jednog po jednog, povalili na stol, jedan ustaša klekne čovjeku na prsa, a drugi uzme nož i presjeca grkljan. Nisu čekali da iskrvavi ili umre, već su ga polumrtvog iznosili iz crkve i bacali na kamion. Kada su poklali tri četvrtine ljudi, stali su da se odmore. Čim su nastavili, hvatali su jednog starca pitajući ga: ’Hoćeš li nam dati ženu, sestru i kćerku?’ On je odgovorio da hoće samo neka ga puste. Odmah iza toga uzeli su goreću svijeću i stavili mu je ispod brkova pa su mu tako palili brkove i obrve, a kasnije i oči. U tom je priskočio jedan ustaša i zaklao ga psujući mu majku srpsku.

„Kada nas je ostalo još pet ili šest, ponovo su ustaše iznosile mrtve. U jednom trenutku skočio sam među one koji su bili već poklani i legao među njih pritajivši se kao da sam mrtav. Neko vrijeme iza toga jedan je ustaša iz vana viknuo ovima u crkvi da dobro pripaze da neko ne ostane u životu, jer će biti zlo po sve njih ako iko živ izađe. Da budu još sigurniji da su svi mrtvi, išli su od leša do leša i još po jednom svakome zabadali nož u srce ili u leđa.

„Ja sam strpljivo čekao ovaj udarac, ali kada je ustaša prišao, stao je na mene i probo onoga sa strane. Iza toga počeli su iznositi mrtve na kamion. Kako je žrtava bilo mnogo, to su ih bacali na hrpe. Mene su bacili na najgornji red, pa kako je kamion bio prepun, naredili su da se deo leševa prebaci na drugi kamion. Kada su me prebacivali udario sam glavom o neki željezni predmet, a ustima došao do prerezanog grkljana jednog mrtvaca iz čijeg je vrata još tekla krv. Nisam smio da se maknem.

„Dok su nas vozili prema Jukincu, ustaše su sjedile na leševima i to dvojica kod nogu, a dvojica kod glava. Blizu jedne šumice viknuli su šoferu: ’vozi bliže grabi’. Kod grabe je bilo još mnogo ljudi, koji su čekali da budu pobijeni. Čuo sam kada su pitali jednu ženu ko je, a ona je odgovorila da je učiteljica iz Bovića, zatim su je silovali pa zaklali, a onda zajedno sa nama bacili u grabu. Čuo sam kako je jedan ustaša rekao da učiteljicu treba pregledati da li ima prstenja jer bi se to dobro dalo prodati. Jedan je ustaša skočio u grabu i skinuo joj prsten sa ruke.

„U to je došao jedan kamion, pun ljudi, koje su jednoga po jednoga ubijali čekićima. Kako im je izgledalo da neće svi leševi stati u grabu, to su dvojica ustaša slagala mrtve. Nakon što su sve složili, po leševima su osuli paljbu iz pušaka da neko slučajno ne bi ostao živ. Jedan metak je i mene zakačio u nogu. Poslije toga sve se primirilo. Ustaše su otišle u jedan šumarak. Potajice sam se izvukao iz grabe, uvukao u kukuruz i puzao kroz šikarje. Iz noge mi je curila krv. U zoru sam došao do mjesta Kurete i sakrio se u grm. Tu je naišao jedan čovjek koji me je prepoznao i odveo svojoj kući. Nije prošlo ni dva sata a među ženama se prolomio lelek da dolaze ustaše da skupljaju narod za klanje. Odmah sam se sklonio u sušu moga strica, gdje sam se sakrivao šest mjeseci“.

U sistemu ustaškog terora značajno mesto imalo je i masovno proterivanje Srba sa teritorije NDH. Uz fizičko likvidiranje i prekrštavanje to je bio treći način „rešavanja“ srpskog pitanja.

Ustaše Slavko Kvaternik i dr Mladen Lorković pregovarali su o tom programu sa nemačkim snagama 4. juna 1941. u Zagrebu. Bilo je predviđeno da se u okviru germanizacije Donje Štajerske oko 179.000 Slovenaca preseli na područje NDH, a u zamenu da se Srbi isele u Srbiju. Za realizaciju plana zadužen je bio poseban ustaški ured - Državno ravnateljstvo za ponovu, koji je preuzimao i svu pokretnu i nepokretnu imovinu iseljenih osoba, a potom predavao „na raspolaganje Zavodu za kolonizaciju u svrhu unutarnje kolonizacije“. Preko velikih župana svim kotarskim predstojnicima i ustaškim logornicima upućene su instrukcije da svaki kotar obrazuje svoj ured za iseljavanje i posebna „sabirališta“. Uhapšeni su morali „u najduljem roku od 30 minuta“ spremiti se za putovanje i biti sprovedeni u ta sabirališta.

Posebnom naredbom pozvani su svi Srbi „koji su se doselili u područje NDH poslije 1. siječnja 1900. godine“, te „njihovi potomci ma kojega zvanja oni bili“, da se u roku od deset dana prijave vlastima u mestu svoga boravka. Napomenuto je da će se smatrati ratnim zarobljenikom svako ko se u tom roku ne odazove pozivu. Ravnateljstvo ustaškog redarstva u Zagrebu bilo je, međutim, rigoroznije. Početkom jula uputilo je poziv „svim pravoslavcima od 16 do 60 godina života, bez obzira da li su i kada prešli na drugu vjeru“ da se prijave u roku od tri dana.

Ustaše su tom zadatku pristupale uglavnom noću, izuzetno danju. U prostorijama određenim za to obavljali su detaljne pretrese ljudi, žena, dece i njihovog prtljaga. U svojim naredbama ustaška rukovodstva upozoravaju da su ti zadaci strogo tajne prirode, hitni i neodgodivi, i da svaki propust potpada pod udar propisa prekog suda, jer se radi o „poslu od velikog državnog interesa“.

Prema izveštaju državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača, do 16. februara 1945. u Srbiji je sa teritorije NDH bilo 107.167 izbeglica, 2.631 deportovani i 11.235 proteranih - preseljenih Srba.

(Nastaviće se)